Što ostane od nas poslije svih onih upozorenja, pritisaka, podcjenjivanja, omalovažavanja, dobacivanja? Na što čovjek liči godinama kasnije nakon što je nepravedno dugo i sramotno predugo slušao i šutio na sva ona ne možeš, ne znaš, ne smiješ, smotan si, glup si, nesposoban si, nije to za tebe, nemaš ti kapaciteta i bezbroj sličnih obeshrabrujućih poziva da se sakrije u mišju rupu jer ne vrijedi ništa, ne zna ništa, ne služi ničemu, nikomu ne treba, nitko ga ne želi. I na sebi testiramo istinitost one pomalo već potrošene rečenice: Što me ne ubije, ojača me. Njezina istina zna biti u suprotnosti sa svim onim nesigurnostima, napetostima, nervozama, neobjašnjivim strahovima, paničnim napadima jer ni najmanje nismo ojačali, nego smo se još više smanjili i još dublje sakrili negdje u sebe gdje nas nitko neće moći pronaći. Sve se nadamo da nekakva dugo tražena odraslost i panično iščekivana zrelost donose mogućnost i sposobnost hrabrosti i snage. Neugodnu varku otkrivamo kada izvana odrasli i zreli ne uspijevamo izići iz svijeta u kojem smo rasli i koji nas je oblikovao tako što nas je prezirao i omalovažavao. Laž zvuči prilično uvjerljivo kada je izgovori netko tko se na izvana doima odraslim i zrelim i uvjerava nas kako se sve mijenja s godinama i sve pada u zaborav. Nakon određenog razdoblja zrelosti magično uskrisavamo kao neki novi ljudi koji su svukli starog sebe i obukli potpuno novog čovjeka. Obećavaju nam da će biti tako. Lažu nam i laž se brzo razotkrije čim saznamo da se i dalje mučimo s onim što se godinama unazad događalo i što nas je pretvorilo u čovjeka koji smo danas. Nitko se od tih glumaca odraslosti i zrelosti nije dosjetio objasniti nam najjednostavnije: nemoj bježati, suprotstavi se. Vrijediš ipak puno više od svih tih već odslušanih i preslušanih pokvarenih ploča i površnih tekstova koji ponavljaju uvijek isti tekst: ne znaš, ne možeš, nije za tebe, nemaš sposobnosti. Obično nam te ploče i loše tekstove puštaju oni koji se nikada nisu ni pokušali suprotstaviti i reći: Dosta je! Naše uši ispunjene su žalopojkama i naricanjima kukavica i beskičmanjaka koji nas uporno uče da je najveća ljudska vrlina onaj uličarski opis nemoći kojega izražavaju šapatom jer se boje govoriti glasno: Ne talasaj. Pusti da te razvlače. Pusti da te vrijeđaju. Pusti da te podcjenjuju. Pusti da ti govore da ne možeš ništa napraviti i da od tebe ništa neće biti. Nemoć je ono što te čini čovjekom. Povlačenje te čini osobom. Šutnja i skrivanje od tebe će stvoriti novog i boljeg čovjeka. Hoće ti reći bježi i ne suprotstavljaj se. Prihvati da si takav kakvim te oduvijek smatraju. Najvažnije je da se ne buniš i ne protestiraš. Bježi u sebe i sakrij se. Ali što kada dosegnemo granicu izdržljivosti, kada više i ono što je u nama ne može biti čvrsta podloga i siguran temelj? Kako nekakvo naše sebstvo stalno izlagano pokušajima da ga se uguši, suspregne, zabrani, kontrolira, nadzire, podcijeni može biti od pomoći kada više nemamo gdje? Najopasnija stvar za nas same bio je trenutak kada smo uvjereni da su bijeg i skrivanje spasonosna rješenja. Nisu. Oni su početak problema koji s vremenom i godinama narasta do nepodnošljive težine. Od samog početka i prvog kontakta sa vlastitom samosviješću nitko od nas nije toliko glup i slijep da ne primjećuje da vrijedi, da zna, da može, da ima volju, da ima želju, da osjeća u sebi napregnute sposobnosti i talente. Treba nas samo znati usmjeriti i pustiti nas da rastemo, a ne na svakom koraku i svugdje nas uvjeravati da je prava narav ljudskog bića da bježi i da se skriva. Neistinitost ili istinitost onoga što nas ne ubije, ojača nas znamo već prema tome kako smo se postavili prema onome što nas je ubijalo. Ako su nas uvjerili da je bijeg i skrivanje najbolji način, ništa nas nije ojačalo i propali smo dublje. Ako smo se suprotstavili, možda smo preživjeli s dubokim ranama, ali je u tom slučaju istinito da nas je ojačalo ono što nas nije ubilo ne zato što smo bježali i skrivali se, nego jer smo se suprotstavili i rekli: Dosta je!
U Sarajevu 3. 12. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi
