Ogorčenost je prigovor onomu koji je za nas učinio sve da nam je više oduzeo nego što nam je dao ili darovao. Ogorčenost je beskonačna. Nema mjeru. Ne zna za granicu. Njezina pokretačka snaga je kako uvijek i svugdje imamo pravo i moramo dobiti više od drugih. Ili kako imamo pravo i moramo dobiti sve. Ogorčenost ne voli skromnost i plaši se umjerenosti. Ogorčenost ne zna zahvalnost. Dobrotu koju je dobila, ljubav koju je primila, zahvalnost koju je osjetila ogorčenost baca u ponor zaborava. Ogorčenost inzistira na pitanju što si učinio/učinila za mene, ali je unaprijed odlučila da je nijedan odgovor neće zadovoljiti. Besmisleno je pokušati dati odgovor na pitanje što smo učinili jedno za drugo ako je netko u stanju ogorčenosti. Ništa učinjeno neće imati značenja. Dapače, ono što smo učinili za nekoga bit će doživljeno kao premalo, površno, usput i bez ljubavi. Prigovor koji slušamo od vremena do vremena kako ono što smo učinili svejedno nismo učinili iz dobrote i ljubavi, nego radi isključivo nekog svog tajnog interesa govori nam da je bespredmetno raspravljati s ogorčenim. Ništa što smo učinili za njega/za nju nije i ne može biti dovoljno dobro. Ni bezgranična dobrota nije dovoljna ogorčenosti da je umiri i ublaži. Ogorčenost najčešće dolazi u različitim oblicima prigovaranja. Jezik kojim se govori i način na koji se govori može nam puno reći o ogorčenosti makar je drugi od nas nastoji sakriti. Ponekad se ogorčenost pokazuje i praktičnim djelovanjem. Kao praktični odnos prema nekome ogorčenost se zna javiti kao osveta koja se planira i skriva od nas. Ogorčenost u sebi nosi određenu tajnovitost. Skrivene planove o osveti, skrivene planove o tome kako će nam netko zagorčati život jer nismo učinili sve za njega/za nju. Jedna od najlošijih osobina ogorčenosti jest bolesno uživanje u pripremi nekakve osvete protiv drugog. Ili u bolesnom planu da se drugoga stalno progoni, da mu se stalno prigovara bez objašnjenja o tome što je krivo učinio i gdje je pogriješio. Ogorčenost voli dugoročnu patnju i mučenje osobe koja je ogorčena. U svojim nutarnjim previranjima ogorčen s vremenom počinje uživati u stanju u kojem se nalazi. Stanje vječnog prigovora, stanje vječnog nezadovoljstva, stanje u kojem nikada ništa i nitko nije dovoljno dobar i nije dovoljno čovjek i nije dovoljno učinio za njega ili za nju. Koliko god se trudili biti ljudi i činiti dobro, ogorčen će pronaći način da nam prigovori. Jer ogorčenost je beskonačna kao bezdan bez zidova i dna. Naše sposobnosti za dobro i ljudsko ipak su ograničene. Pokušati biti dobar i pokazati ljudskost ogorčenom ponekad se čini kao da pokušavamo pronaći granicu ili mjeru onomu što nema granice i nema mjere. Naš trud i napor ne može ispuniti prazninu ogorčenosti. Nitko to ne može. I ako uspijemo nekim čudom doseći neku zamišljenu mjeru dobrote koju je ogorčen odredio u svom imaginarnom svijetu da bi bio sretan i zadovoljan, vrlo brzo će nas sustići prigovor kako nismo učinili dovoljno. Možda smo ljudski učinili sve što smo mogli. Ali što je naš ljudski i ograničeni potez dobrote naspram beskrajne praznine ogorčenosti koja zjapi iz nečijeg govora, gesti, ponašanja, očiju i samog života. Tješiti se lijepim mislima o kapi dobrote, kapi ljudskosti u ustajalom oceanu ogorčenosti neće puno pomoći onima koji s ogorčenim moraju raditi, živjeti i biti. Nerijetko taj ocean, ta močvara preplavi sve kapi dobrote i ljubavi i čovjek biva umoran od pokušaja da se odupre. Najteža je spoznaja da smo sve činili uzalud. Od samog početka ogorčen je predvidio da ničim što činimo ne možemo nadvladati njegovu ogorčenost. Teško nam padne da smo poput Sizifa vječno gurali kamen koji se stalno i neprekidno kotrlja s jednog uspona na drugi. Ljuti smo na sebe. Toliko truda, napora, ulaganja da nečiju ogorčenost svedemo na prihvatljivu mjeru. Nitko nam nije otkrio na početku mučnog i mukotrpnog posla da će sva naša nastojanja biti uzaludna. Ogorčen je od nas sakrio svoj pakleni plan. To je njegova skrivena i planirana osveta. Pustiti nas i tražiti od nas da budemo dobri, otvoreni i ljudski dok nam iza leđa šapuće kako ništa od onoga što ćemo učiniti za njega neće biti dovoljno dobro. Svojom ogorčenošću opravdavat će svaki prigovor koji će nam uputiti. Za nas će biti gore ako nas uvjeri da je uvijek u pravu i da treba biti onako kako je on isplanirao. Onda ćemo zaista pristati na Sizifove muke. Ogorčenog ne treba izbjegavati. Ne treba se od njega skrivati. Ne treba s njim raspravljati. Dovoljno je otvoreno i iskreno mu reći da vječni bezdan svoje ogorčenosti ispuni sam. Taj kamen koji će cijeli život besmisleno gurati, neka gura sam. Tu prazninu koja iz njega zjapi, neka sam popunjava kako zna i umije. Neka ga ogorčenost sažvaka i proždre ako toliko u njoj uživa.
U Sarajevu 1. 12. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin
