Ovo je svijet moći. I svijet nadmetanja. Posebno nadmetanja. Uz moć i nadmetanje ne treba zaboraviti i silu. Sve što se ne može znanjem, pameću, radom i trudom, uvijek se može silom. Moć, nadmetanje i sila čine čovjeka. Sve što se javlja izvan ovoga smatra se slabošću. Biti čovjek je moć, sila, nadmetanje protiv svih i, naravno, strast da ih se u svemu nadvisi i pobijedi bez obzira na to koja će se sredstva koristiti. Pokazati slabost u bilo čemu znači ne biti čovjek ili biti manje čovjek. Uslijed želje i strasti za moći i silom, svi slabiji mogu biti predmet zlostavljanja i objekt mržnje. Tako slabije dijete u školi biva žrtva nasilja od strane vršnjaka jer bi radije učilo i radilo, nego bježalo iz škole zbog lijenosti i nerada drugih. Neobično je i simptomatično promatrati što se sve smatra slabošću. Čovjek koji je nesklon nasilju i ne poteže nož, pištolj i palicu u raspravi biva označen kao slabić i beskičmenjak jer: „Vidi ti njega, on bi sukob rješavao racionalnim, pristojnim i kulturnim načinom komunikacije“. Čovjek nesklon divljanju po cesti i sklon poštivanju prometnih pravila i kulture ponašanja za volanom biva označen kao jadnik i „starac“ koji ne zna voziti. Čovjek sklon obiteljskom mirnom životu i sklon tome da obitelj stavi na prvo mjesto biva označen kako „papučar koji se boji žene“ ili kao „žena koja je izgubila svoje ja i zapostavila prijateljice“. Čovjek koji odbija sudjelovati u kriminalu i odbija pasti ispod određene granice svoje ljudskosti biva proglašen „papkom i izdajicom“. Čovjek koji iole drži do svog dostojanstva i osobe biva proglašen „umišljenim“. Tako racionalnost, oprez, poštovanje, kultura, briga o obitelji, odbijanje da se živi i bude kriminalac, vjerovanje da čovjek ne smije nikada pasti ispod određene razine dostojanstva bivaju označeni kao slabosti. Ono što je svojstveno čovjeku kao ljudskost i čovječnost tretira se kao velika i trajna slabost. Nasilan, grub, bezobrazan, nekulturan, neuljudan, nečovječan, pa čak i zločest i zao biva percipiran kao moćan i silan, a time i moralno dobar i moralno savršen. Dobrota je postala moralno pogrešno i neprihvatljivo ponašanje jer je dobrota slabost, pa su i oni koji se trude biti dobri, ljudski i čovječni ujedno slabići bez moći i bez sile. Slabosti koje ulaze u kategoriju zla doživljavaju se kao nešto poželjno, privlačno i model ponašanja i življenja. Kriminalac biva uzor zbog moći i sile bilo da je riječ o zloupotrebi, kamatarenju, otimačini, zastrašivanju. Nesavjestan i bezobziran vozač biva model kako se treba ponašati za volanom zbog sirove snage „ergele konja“ ispod haube pri čemu ogroman broj napravljenih i neplaćenih prometnih prekršaja dodaje njegovom liku određenu privlačnost i auru sile koju neki smatraju nečim što se treba svakako nasljedovati kad sjednu za volan svoje bijesne „ergele“ ispod haube. Nekulturan i bezobrazan čovjek koji nema nikakvog poštovanja prema drugima niti njihovom dostojanstvu, starosti, godinama, znanju, stručnosti biva slavljen kao heroj i junak koji ne „haje ni živu silu“ makar se ta „sila“ manifestira kao duboko nekulturno i nepristojno ponašanje. Ono što se ponekad smatralo ljudski lošim i ružnim ponašanjem, življenjem i odnosom prema drugima postalo je savršeno ponašanje zahvaljujući moći i sili. Nevažna je kategorizacija čovjeka prema nekim moralnim, ljudskim i čovječjim pravilima. Čovjek je kategoriziran kao moć i kao sila ili kao slabost. Kao moć i sila, čak i onda kada su moć i sila moralno zli i ljudski pogrešni i krivo postavljeni i usmjereni, čovjek biva opisivan i doživljen kao dobar. Kao slabost i onda kada je slabost dobra, na dobro usmjerena i izgrađuje čovjeka čovjek biva opisivan i doživljen kao loš. Kad gledate neki užasan video vršnjačkog nasilja među mladima, odmah primjećujete podjele na dobre i loše. Dobri su ona dvojica/one dvije koji se bjesomučno udaraju i međusobno ponižavaju dok su oni koji „navijaju“ jednako dobri. Ona/ona koja ih rastavlja biva vrijeđan/vrijeđana kao loš, glup, zao i u konačnici nemoralan/nemoralna, odnosno jednom riječju slabić.
Biti slabić znači upozoriti na zlo i zloupotrebu moći i sile i na njihove destruktivne dimenzije. Biti slabić znači upozoriti da se puno toga može postići, riješiti, dogovoriti dobrim i plemenitim. Tako se ideja slabosti pretvorila u optužbu kojom moć i sila optužuju čovjeka da dobrota, plemenitost, ljudskost i puno toga što je za čovjeka dobro nisu ništa drugo nego zločin protiv čovjekove sposobnosti i nastojanja da osvoji moć i promiče i koristi silu. Slabost postaje optužba da se čovjeku želi zlo i naopako kada mu se skreće pozornost na loše i neugodne dimenzije (zlo)upotrebe moći i sile. Prokazati kriminal i korupciju znači biti zao i loš i glumiti moralnu veličinu i vertikalu, odnosno znači pokazati slabost. Treba se šutjeti i krasti zajedno s ostalima. Prokazati nesavjesnog vozača znači biti zao i loš i glumiti nečiju savjest, odnosno znači pokazati slabost. Treba stisnuti papučicu gasa i divljati po cesti i ugrožavati sve druge oprezne i savjesne vozače koji su zapravo puki slabići. Prokazati vršnjačko nasilje znači biti zao i loš i praviti se pametan, odnosno znači pokazati slabost. Treba biti nasilan prema vršnjacima jer to znači biti dobar, ljudski i plemenit. Prokazati obiteljsko nasilje znači biti „papučar“ izdajica, loš i zao ne biti dobar s „jaranima“ koji, s vremena na vrijeme, prakticiraju bilo fizičko, bilo psihološko nasilje nad svojom obitelji, odnosno znači biti slabić. Treba biti „momčina, frajer, pravi muškarac, prava žena“ i hvaliti se nasilnim postupcima među „svojima“ jer to je pravi obiteljski čovjek, bilo muškarac bilo žena. I tako neke dobrote, ljudskosti i plemenitosti, kulturna ophođenja i ponašanja bivaju ozloglašena kao slabosti kojih se treba stidjeti jer je to zaista prava sramota biti dobar, plemenit, pošten, korektan, marljiv, kulturan, obziran čovjek. Slabić sa svojim slabostima je za moć i silu degradacija čovjeka. S druge strane, sila i moć bez moralnih i ljudskih ograničenja bivaju privlačni i cijenjeni načini ponašanja. I onda se ne treba čuditi kada obiteljski nasilnik doživi tapšanje po ramenu jer je nekom „pokazao“ bilo riječju, uvredom, udarcem, šamarom što znači biti dobar, odnosno moćan i silan. Ne treba čuditi kada „bijesan“ vozač napravi stotine prekršaja i biva slavljen kao „car, kraljica, legenda“ što „ne haje živu silu“, uključujući sve državne i civilne vlasti i zakone. I kad nekoga ubije svojom vozačkom „bjesnoćom“, biva oslobođen jer iza sebe ima moć i silu. Ne treba čuditi kada kriminalac koruptivan, dvoličan, moćan i silan biva „slavljen“ jer je na sve moguće načine uz sve nedozvoljene malverzacije izbjegao zakonske kazne od zatvora do financijskih kazni, dapače, on se često onda i uzima kao ohrabrujući model djelovanja i ponašanja, kao junak koji je vješto prevario državu bilo na porezu, bilo na političkim (zlo)upotrebama, bilo na namještenim tenderima i kao takav treba biti slijeđen kao savršen primjer moćnog i silnog čovjeka kojemu čak ni „država i zakon“ ne mogu ništa kolika je sila u njemu. Ne treba čuditi kada euforični vršnjaci navijaju tko će koga više prebiti i namlatiti i što onaj koji prvi „postavi“ video biva slavljen kao „hrabar, odvažan, buntovan, originalan“, pri čemu mu svi zavide što je vršnjačko nasilje učinio filmskim događajem i kino projekcijom za sve zainteresirane gledatelje. Slabići među ovim skupinama, oni koji pozivaju na poštovanje, savjesnost, oprez, nenasilje, razum i pristojno ponašanje i ophođenje s drugima označeni su kao neprijatelji moć i sile koliko god bili i ljudski i moralno dobri i plemeniti ljudi. Moć i sila ne podnose ni slabiće niti slabost čak i onda kada se ta slabost i slabić pojavljuju kao pokušaji da se bude dobar, plemenit, savjestan, odgovoran, korektan, obziran, kulturan vozač, suprug ili supruga, vršnjak, političar…
U Sarajevu 20. 10. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan
