Izgubljeno će se vratiti kao osjećaj praznine. Nisu nas mogli naučiti dok smo bili mlađi i manji da svaki doživljeni gubitak u životu znači živjeti pomalo prazan. Možda bi bilo drugačije da smo kao djeca mogli imati svijest o težini gubitka i njegovim posljedicama. Možda je dobro što kao djeca nismo mogli biti svjesni gubitka. Gubitci ne ostaju zakopani u podsvijesti. Ne skrivaju se u nama. Ne žele mir i pomirenje. Pretvaraju se u praznine. Odrastanje bez oca. Gubitak. Kasnije će biti praznina. Odrastanje bez majke. Kasnije će biti praznina. Smrt supruge. Smrt supruga. Gubitci. Kasnije će biti praznine. Biti čovjekom kao da znači biti satkan od malih i velikih praznina. Figurativno govoreći, kao da je život oružje koje nas ranjava gubitcima da bi nam ostavio praznine kao trajne ožiljke i vječne podsjetnike. Ova praznina? Tu je trebao biti otac. Ona praznina? Tu je trebala biti majka. Kad stanemo prebirati rane, nabrajanje kao da ide unedogled. Ovdje je bio prijatelj. Izgubio/izgubila sam ga. Ovdje je bila ona. Izgubio sam je. Ovdje je bio onaj kojega sam voljela. Izgubila sam ga. Duša nam se čini kao mreža praznina različitih veličina i oblika. Gdje je prazno u nama tu je netko trebao biti ili je bio. Ima praznina koje nas tjeraju na besmisao. Čine nas bezvoljnima. Ne daju nam da se krećemo. Praznine očaja i izgubljenosti koje su opasne za nas. Praznine koje su ispunjene slikama onih koje smo izgubili su drugačije. Drugačije ih vidimo, doživljavamo i osjećamo. Čine nam se kao praznine ispunjene nadom, iščekivanjem i željom. Kažemo: Vratit će se. Ili kažemo: Ovo nije posljednje zbogom. Ili kažemo: Susrest ćemo se u vječnosti. Praznine koje sami stvorimo mogu biti poput pakla. Strašne i nepodnošljive. Praznine koje u nama iskopaju drugi bole duboko i dugo. Opet osjećamo ih kao da su ispunjene nečim. Miješanjem nade, potrebe, nostalgije, tuge, zova na kojega nitko sada ne odgovara, ali će možda u budućnosti ili iz vječnosti netko odgovoriti. Prazninama koje su drugi u nama ostavili raspirujemo strast za vječnošću i nekim novim i ponovnim susretom. Praznine nam ne daju da se pomirimo s gubitkom i da sve prihvatimo jer tako mora biti. U sebi nosimo jednu ili više praznina. Češće više, nego samo jednu. Neke su male i slabe, neke su duboke i intenzivne. Neke osjećamo s vremena na vrijeme. Neke osjećamo svaki dan. Te naše praznine, znakovi naše bespomoćnosti i krhkosti pred surovošću svijeta čine nas empatičnima, pomažu nam da se lakše približimo jedni drugima. I u tebi postoji praznina jer je mjesto gdje je netko bio ili trebao biti prazno, čujemo sebe kako jedni drugima govorimo i međusobno se tješimo.

Te naše praznine. Lomovi i prelomi na nutarnjim kostima duše koji nas međusobno povezuju. I ti imaš, vidim, tragove nekoliko lomova u sebi. I ti nosiš prazninu kao otvoren prijelom na duši. I ja nosim. Nosimo oboje. Svi troje. Svi. Ako kažemo za nas da smo stvorenja praznina, ne mislimo da je to poruka očaja i propasti. Ciljamo na iskustva gubitka ili gubitaka koji su u nama ostavili prazninu ili praznine, ali ne kao znak nemogućnosti da se gubitak nikada neće moći nadomjestiti. Ne. Nego kao znak nade i želje da ćemo se ujediniti ponovo i zaliječiti sve otvorene prijelome na duši i zatrpati sve praznine ponovnim susretom. I kada izgubljenom govorimo zbogom, mislimo doviđenja. Reći apsolutno zbogom bez ikakve nade može ona praznina koju smo u sebi sami otvorili i potpuno joj se predali. Doviknuti izgubljenom doviđenja može ona praznina u nama koja nas je šokirala. Praznina koju ne možemo objasniti. Praznina koju nismo htjeli. Nismo željeli. Protiv koje smo se svim silama borili. I izgubili. Ipak ta praznina nam je ostavila nadu, potrebu, strast, tvrdoglavost da praznina ne može biti vječna. Živimo i susrećemo se kao bića praznina, nosimo otvorene lomove duše u sebi nadajući se da gubitci koji su u nama otvorili praznine nisu vječni. Naš svaki pa i najmanji gubitak neće propustiti priliku da u nama otvori čak i najmanju prazninu. Gubitku je takav usud. Otvoriti prazninu u čovjeku. Čovjeku je usud drugačiji. U otvorenu prazninu zasaditi po koje zrnce nade i želje. Gubitak je računao na sve, osim na čovjeka. Gubitak ne zna da u čovjeku osim praznine postoji i moć da joj se suprotstavi. Gubitak nikada ne završi posao do kraja. Otvori prazninu i napusti čovjeka misleći da će biti dovoljno. Preuranjeno počne slaviti pobjedu. Neugodno se gubitak iznenadi kada susretne onoga u kojem je otvorio prazninu i vidi ga kako se nada i iščekuje. Gubitku nikada neće biti jasno zašto jer gubitak nema nikakve nade u sebi. Čudesno je kako praznina strašna, tamna i bolna u sebi može nositi nejako svjetlo nade i očekivanja da ćemo onoga/onu koje je gubitak oduzeo susresti i zatvoriti prazninu. Opčinjava i hrabri čovjekova tvrdoglavost kojom ne dopušta gubitku da ga svlada iako mu je ovaj oduzeo sve. Nevjerojatno je kako privlači svjedočanstvo onog čovjeka koji u praznini pronalazi nadu i iščekivanje. Najčudnije je od svega da praznina može biti prožeta nadom i barem privremeno nadvladati gubitak koji se čini nepobjedivim gospodarom našeg života i naše smrti. Neprocjenjivo je iskustvo upoznati čovjeka koji nadom istovremeno svlada i gubitak i prazninu… to je čovjek dostojan divljenja i svakog poštovanja…

U Sarajevu 10. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15