Ne znamo s čime ćemo morti živjeti nakon što donesemo odluku. Nitko to ne zna. Predviđamo. Očekujemo. Nadamo se. Dvoje mladih obeća da će se voljeti i poštivati cijelog života. Odluka. Čvrsta. Jaka. Stabilna. I opet se dogodi da ne bude onako kako se odlučilo. Nijedan/nijedna od nas ne može predvidjeti što će biti život, kakvo će biti življenje, što je budućnost nakon odluke. Obilježava nas ono s čime moramo živjeti nakon što odlučimo. Ono što moramo proživjeti jer smo nekad u prošlosti nešto odlučili. Sve posljedice i dalekosežnost odlučivanja nikada se ne događaju odmah. Ovdje i sada. Ne. Odlučujemo sada. Ono s čim ćemo živjeti kao posljedicom doći će kasnije i dugo se zadržati u našem životu. Možda kroz cijeli život. Ponekad uspijevamo odlučiti tako da ono s čime moramo živjeti biva dobro, bivamo ispunjeni, u ljudskim poimanjima sreće i zadovoljstva odgovorit ćemo potvrdno i na jesmo li sretni i na jesmo li zadovoljni. Događa se da odlučimo i ono što dolazi i s čime moramo živjeti postaje teret, pritisak, osjećaj gubitka, osjećaj neuspjeha, osjećaj izgubljenosti, strah od promašenog života. Treba primijetiti kako određena odluka ne kaže puno ili govori vrlo malo o onome s čime će trebati živjeti nakon odluke. Odlučimo sve ostaviti. Sve napustiti. S čim ćemo morati živjeti još ne znamo. Zasad promatramo horizont slobode i oslobođenja i vjerujemo da nas uskoro očekuju nepregledna prostranstva slobodnog života. Ne znamo s čime ćemo morati živjeti. Horizont slobode može biti lako izbrisan kao i pomisao na oslobođenje. Nađemo se u novim okovima i zatvorima. Nađemo se manje slobodnima i oslobođenima nego smo bili. Kako spoznati unaprijed ono s čim moram živjeti cijelog života na temelju odluke koju donosim sada i ovdje? Ne mogu. Život je prepreden. Pomislimo da ga odlukom možemo privoljeti da nam otkrije s čim ćemo živjeti nakon što donesemo odluku? Život ponudi neke slike, snove, ideje, planove. Svi se oni mogu ostvariti. Mogu se izjaloviti. Možemo biti nagrađeni. Možemo sami sebe kazniti. Odlučivanje nam ništa ne kazuje o onome s čim ćemo živjeti u nekom budućem životnom periodu. Kada? Koliko dugo? Hoće li biti drugih i novih prilika? Ne znamo.
U odlučivanju kao da dodirujemo nejasne sjene. Nazire se sreća. Nazire se uspjeh. Nazire se sigurnost. Nazire se neuspjeh. I bol. I nesigurnost. I tjeskoba. Ali gdje? U kom trenutku odlučivanja ovdje i sada odlučujemo i izabiremo bolje za sebe i odbacujemo lošije i opasnije? U odlučivanju pokušavamo razriješiti cijeli život i postojanje. Brak? Samoća? Obitelj? Bez obitelji? Odlazak? Ostanak? Fakultet? Posao? Karijera? S čim moramo i trebamo živjeti nakon što je odlučivanje okončano? Počinjemo otkrivati živeći ono što smo odlučili. Trenutak je odlučio možda cijeli naš život? Ili ga je trajno obilježio? Ili ne možemo odlučiti ništa novo za sebe jer se još borimo i nosimo s nečim starim i prije odlučenim? Lijepo je živjeti, dobro je živjeti s onim što si odlučio/odlučila. Zvuči kao blagoslov i zahvala jer s onim s čime živimo smo ispunjeni. Ali što kada čuješ: Moraš živjeti s tim nema drugog izbora, odlučio/odlučila si. Zvuči kao prokletstvo ili, još gore, kao da nas netko sažalijeva. Jadan/jadna moraš živjeti i trpjeti jer si tako odlučio/odlučila. Jesam li? Mogu li nešto promijeniti? Mora li me odlučivanje obilježiti zauvijek? Obilježiti me kao nekoga koga drugi sažaljivo promatraju govoreći iza leđa: Tako je odlučio/odlučila i sad mora s tim živjeti i trpjeti. Najgore je kad se pretvorimo u fataliste. Odlučeno je. Gotovo je. Mora se prihvatiti. S tim se mora živjeti. To je moj/tvoj usud. Od pamtivijeka zapisana sudbina. Mora li zaista biti tako ili se može nešto učiniti? Nešto promijeniti? Iako odlučivanjem ne možemo znati s čim ćemo morati kasnije živjeti, još uvijek nam ostaje prostor slobode i oslobođenja, ponekad jedva dostupan, kroz kojega možemo odlučiti drugačije. Odlučiti iznova. Sanjati i nadati se da ono s čim moramo živjeti ne mora uvijek biti nepromjenjivo, neupitno, sudbinsko i vječno. I kada odlučujemo, u nama ponekad ostaje skriveni i maleni horizont slobode i oslobođenja makar ga nitko drugi ne vidio i ne osjećao osim nas samih. Ako smo na njega slijepi, živimo kao fatalisti koji ne vide da u životu nikada i ništa nije odlučeno… do kraja…
U Sarajevu 5. 10. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu
