Bolesno posjedovanje svrha je samo sebi. Iz njega proizlaze i neke druge čovjekove frustracije. Bolesna ljubomora, pretjerano nezadovoljstvo, stalno prisutni i duboki strah od napuštanja i ostavljanja. Bolesno posjedovanje je opasno. Ono ne poznaje nikakve granice, svakako ne granice nečije slobode, mišljenja, čak i tuđeg tijela. Posjedovanje koje proždire samo sebe prethodno proždire sve i svakoga oko sebe. Ono guši čovjeka i ne da mu da dođe do zraka. Onaj tko boluje od posjedovanja živi u trajnom strahu i napetosti da će nekoga ili nešto izgubiti. Iz plemenite želje da sačuva i očuva razvija bolesnu fobiju posjedovanja. Spreman je na sve i svašta i u trenutcima kada nema nikakvih znakova da bi nešto ili nekoga mogao izgubiti. Poremećeno je navezan na nekoga i nesvjestan ogromnog pritiska kojega stvara drugom. Nepotrebno kupuje i poklanja ne bi li spriječio odlazak. Ne uviđa kako time drugoga sputava i zarobljava. Drugoga vidi kao onoga kojega mu nešto iznenada može oduzeti i želi se zaštititi od gubitka. U nastojanju da se zaštiti nesvjestan je pretjerivanja i simptoma bolesti posjedovanja kao što ne primjećuje da se drugi guši i jedva diše pritisnut njegovom pretjeranom pažnjom i brigom koja graniči s uhođenjem, ponekad čak i voajerstvom. Želeći posjedovati drugoga, iz straha od gubitka drugoga nastoji upoznati koliko je god to moguće prelazeći odavno granice tuđe slobode, dobrog ukusa, pristojnosti i intimnosti. U bolesnom posjedovanju drugi ništa ne smije imati skriveno i mora biti dokraja razgolićen. Toliko da ako treba drugoga zarobiti i držati svezanog da bi se o njemu sve otkrilo i saznalo, sve ono što bi moglo baciti i najmanju sumnju na drugog i njegove moguće planove za bijeg i odlazak. Bolesno posjedovanje stanje je duševnog rastrojstva. Fenomen izmišljanja i podmetanja drugom bilo čega i bilo koga kako bi ga se moglo optužiti da vara, da želi pobjeći, da želi izdati. Kod bolesnog posjednika stvarnost i fikcija su pomiješani, pa se rukovanje drugoga s nekim trećim tretira kao izdaja i prevara. Neki drugi uglavnom svakodnevni ljudski događaji poput kakve s grupom prijatelja ili telefonskog poziva nekoga od rodbine tretira se kao moguća zavjera kako bi drugi pokušao pobjeći i otići. Onaj tko bolesno posjeduje ne može dopustiti drugom nikakav kontakt s drugima čak i ako su poznati. Komunikacija i susret odvijaju se samo na relaciji njih dvoje gdje je onaj koji je bolesno navezan na drugoga nesposoban uvidjeti buduću tragediju koja se polako približava. Tragediju koja će sastojati u ponekad neželjenim i žalosnim posljedicama u kojima drugi ne tako rijetko strada kao nevin, kao žrtva psihološkog poremećaja onoga koji želi apsolutno posjedovati.
Bolesnog posjednika nijedan argument ne može uvjeriti u stvarnost jer je njegov pogled na stvarnost suviše iskrivljen fikcijama koje je izmislio kako bi opravdao motive zbog čega drugom ne dopušta da živi i slobodno diše. Podrum kao simbol bolesnog posjedovanja nije tek simbol. Onaj tko želi bolesno posjedovati skriva se u tamu i mrak. Traži mjesto gdje je manje svjetla jer njegov pogled ne može podnijeti stvarnost, ali ni prisutnost drugoga. U podrumu u tami drugi je bezličan, nema jasnih ljudskih kontura, on je fikcija kojoj se u tami podruma može sigurno približiti da se ne uništi morbidna slika stvarnosti onoga koji želi drugoga posjedovati. U tami podruma nema jasnih granica između dobra i zla, svijest i savjest su pomućeni i otupljeni za normalnu ljudsku reakciju, i u tami je moguće uvijek izmisliti nove razloge, nove motive i nova opravdanja zašto je potrebno i dobro bolesno posjedovati drugoga. Zato oni koji žele bolesno posjedovati svoje žrtve zatvaraju i drže u podrumima jer im je nesnosno vidjeti i sebe i drugoga na danjem svjetlu surove stvarnosti jedne patologije koja je opasna. Slika podruma slika je samog čovjeka koji boluje od patologije posjedovanja. On je zatvoren u sebe. Živi u mraku svojih bolesnih želja i planova. Ne pravi razliku između fikcije i stvarnosti, između dobra i zla. Svijest i savjest o vlastitoj zloći je oslabljena ili potpuno ugašena. I bolesno posjedovanje može se zamisliti kao mračni podrum pred kojim normalan i zdrav čovjek ustukne i zastane jer osjeća da to mjesto nije dobro za njega. Iako ne vidi ništa osim silueta, intuicija mu govori da tu u tom mraku i tami za njega nije dobro i da se treba okrenuti i izići na svjetlo. Ponekad čovjek može intuitivno osjetiti u drugome tragove bolesti posjedovanja. Nema čvrstih dokaza. Nema argumenata. Ipak intuicija ili neki unutarnji čuvar njegove slobode i mišljenja upozori ga da se na vrijeme treba odmaknuti. Ponekad je to upozorenje neprimijećeno ili prođe nezapaženo i tek kasnije, kada se čovjek nađe u velikim problemima i sukobima, prisjeti se da mu je neki unutarnji glas rekao: Trebaš pripaziti jer osjećam da ovaj ili ova preko puta tebe ima u sebi neki skriveni podrum koji bi za tebe mogao biti poguban i opasan, možda bi bilo dobro skloniti se na vrijeme prije nego se u njemu nađeš sputan i zatvoren… iz njega neće biti lako izići… ako uopće iziđeš… Treba ponekad mudro osluhnuti sebe i svoj nutarnji glas umjesto nečijih riječi i gesti. Nitko nam ne želi više dobro nego mi sami sebi.
U Sarajevu 2. 9. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Elesin
