Samopoštovanje nije pitanje izgleda. Čovjek može izgledati drugačije od samopoštovanja koje nosi u sebi. Samopoštovanje ne mora biti ojačano niti oslabljeno okolinom. Ono izgleda proizlazi iz čovjekovih nutarnjih moralnih osjećaja. Dva osjećaja izgrađuju samopoštovanje. Stid i dostojanstvo. Stid ne dopušta čovjeku da se uzdigne i oholo tvrdi kako je božanstvo. Stid ga podsjeća na njegove nedostatke i slabosti. Podsjeća ga da je čovjek. Dostojanstvo mu ne dopušta da se spusti na razinu divlje zvijeri. Dostojanstvo ga uzdiže u njegovoj ljudskosti. Stid i dostojanstvo rađaju samopoštovanjem. Gubljenjem stida i gubljenjem dostojanstva, gubi se i samopoštovanje. I stid i dostojanstvo samo na različiti način govore čovjeku isto: Ako to učiniš, više nećeš biti čovjek, izgubit ćeš samopoštovanje. Stid i dostojanstvo osjećaju sve što se događa u čovjeku i izvan njega. Između tog odnosa nutarnjeg i vanjskog svijeta ponekad se ponašaju kao suci i osuđuju: Kako si to mogao učiniti? Zar te nije stid? Gdje ti je samopoštovanje? Ponekad se ponašaju kao istinski prijatelji i pružaju podršku: Dobro je što nisi to učinio jer da si učinio, izgubio bi samopoštovanje. Gledajući kako ponekad drugi gube osjećaj za stid i dostojanstvo, čovjek misli da bi se oslobodio tolikih okova kad bi se oslobodio osjećaja stida prema sebi i osjećaja poštivanja dostojanstva drugog čovjeka. Misli da ako bi uspio iskorijeniti stid pred vlastitim grijesima i obvezujući osjećaj dostojanstva koje treba iskazivati osobi drugog, bio bi slobodan činiti što želi. I kada to učini, strelovitom brzinom gubi i samopoštovanje. Više ne može osjećati stid i prezire dostojanstvo drugog. U trenutku misli da je to samopoštovanje. Pogaziti stid i pogaziti i svoje i tuđe dostojanstvo. Izgleda da nema granica i moralnih dilema. Ipak, samopoštovanje nije ništa drugo nego moralni osjećaj za granice koje se ne bi trebalo prelaziti niti prema sebi niti prema drugom. Samopoštovanje može biti oponašano. Čovjek se može kamuflirati i pretvarati da ga ima i da ga posjeduje. Može ga pokušati nadoknaditi drugim sredstvima i drugim načinima. Međutim, samopoštovanje je u konačnici dubok i snažan moralni impuls kojega određuju i omeđuju stid i dostojanstvo. Ako to učinim, past ću toliko nisko da ću izgubiti i osjećaj stida i svoje dostojanstvo. Ovakav stav prema sebi moralno je pitanje, a ne pitanje sredstava, vanjskog izgleda i načina predstavljanja sebe. Samopoštovanje je moralno pitanje o samom sebi i svojoj ljudskosti. Moralno pitanje o njezinim granicama, dometima i onomu što se nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije učiniti jer stid i dostojanstvo nešto izričito zabranjuju. Samopoštovanje je privatno moralno ogledalo. U njemu se jasno vidi gdje se nalazi moj stid i na kojoj razini i gdje se nalazi moje dostojanstvo. Više osjećaja stida pred onim što me izaziva i nudi se iako to ne smijem učiniti jača dostojanstvo i time jača samopoštovanje: Ne smijem prijeći ovu granicu i ne smijem pasti ispod ove razine. Stid upozorava da se ne smije prijeći preko neke granice, dostojanstvo upozorava da se ne smije pasti ispod neke razine. Stid kao granica i dostojanstvo kao razina mjerna su jedinica kojom se mjeri samopoštovanje. Stid bez dostojanstva stvara izvitoperenu sliku o svemu kao zlom, pokvarenom i nemoralnom i baca u očaj čovjeka jer u svemu onda vidi pokvareno, zlo i grešno. Dostojanstvo bez stida stvara pogrešnu sliku o svemu kao dopuštenom i dozvoljenom i opija čovjeka ohološću i mišlju kako ne postoji granica koju ne smije prijeći i razina ispod koje ne smije pasti. Stid bez dostojanstva je očaj i pad u pesimizam jer je sve zlo i pokvareno. Dostojanstvo bez stida je oholost i megalomanija bez granice i razine. Tek zajedno, stid i dostojanstvo kao dva krila kojima čovjek mora vješto balansirati da se ne bi survao u provaliju bilo očaja, bilo oholosti rađaju osjećaj samopoštovanja. Stid kontrolira dostojanstvo da ne prijeđe granicu ljudskog. Dostojanstvo izgrađuje stid kao stabilan i zdrav moralni osjećaj koji prepoznaje granice koje se ne prelaze, dok istovremeno potiče stid da se izdigne iznad pesimizma i očaja o zloći i pokvarenosti svega i svakoga. Samopoštovanje je proces moralne izgradnje samog sebe. Čovjek ne mora na izvana ostavljati dojam o svom samopoštovanju jer se cijeli proces najčešće odvija u njemu. U njemu se dugoročno i istovremeno izgrađuju osjećaji stida i dostojanstva koji su temeljne poluge izgradnje samopoštovanja. Tek tu i tamo u izvanjskim reakcijama, odlukama i izborima iznenađeno otkrivamo koliko neki ljudi imaju samopoštovanja jer njihov vanjski izgled cijelo vrijeme govori drugačije o njima. U takvim susretima ostajemo iznenađeni, ponekad zavidni, ali i privučeni primjerom čovjeka koji prema sebi ima samopoštovanja. I kada pokušamo dati odgovor na pitanje zašto nas je netko privukao svojim djelovanjem i primjerom i odakle mu toliko samopoštovanja jer smo mislili da ga nema, ne možemo dati precizan i opipljiv odgovor. Najčešće se pozovemo na neko maglovito nešto u njemu. Ali to nije nikakvo maglovito i nejasno nešto. Jer maglovito i nejasno nešto nije sposobno usmjeriti čovjeka i njegov moralni osjećaj na primjerene i jasne reakcije, izbore i odluke. To su jasni moralni kriteriji djelovanja i razmišljanja koji počivaju na dobrim i čvrstim temeljima stida i dostojanstva koji onoga čijem se samopoštovanju divimo i donekle zavidimo upozoravaju ispod koje razine ne smije pasti i preko koje granice ne smije prijeći. Ako prijeđe granicu i padne ispod razine, prelazi u drugačiji svijet, a tamo se ponekad gubi svaki stid i dostojanstvo i, u konačnici, tamo se gubi i svako samopoštovanje. Zato su stid i dostojanstvo mjerne jedinice samopoštovanja jer čovjek osjeća kroz njih granice koje se ne prelaze i razine ispod kojih se ne spušta i tako ostaje u svom svijetu samopoštovanja ponekad i usamljen kao objekt ogovaranja, prijezira i nerazumijevanja. To je ponekad cijena moralnog osjećaja stida pred sobom i cijena dostojanstva drugog koje nas obvezuje. To je ponekad cijena samopoštovanja. Ne postoji drugačiji put da ga čovjek izgradi i postigne. Stid i dostojanstvo ne mogu sebi dopustiti da ih se zaobiđe. Ako bez njih izgradimo nešto, to neće biti samopoštovanje makar sebe uvjeravali da jest. Možda će biti nekakvo oponašanje, simulacija, dvoličnost i iluzija moralnosti, ali neće biti samopoštovanje, jer istinsko i duboko samopoštovanje je za čovjeka uvijek temeljno moralno pitanje o odnosu prema sebi i prema drugom, a u odnosu prema sebi i prema drugom stid i dostojanstvo igraju osobitu ulogu i nemoguće ih je izbjeći i od njih se sakriti. Ne možemo pobjeći našim privatnim moralnim ogledalima stida i dostojanstva. I kad zatvorimo oči, vidimo sebe kao što i osjećamo da neke granice nismo smjeli prijeći i da ispod nekih razina nismo smjeli pasti. Osjećamo moralne krahove i izdaje i gubimo polako samopoštovanje. Jer ako sam prešao zabranjenu granicu i pao ispod dopuštene razine, što me može zaustaviti da prelazim dalje i padam dublje? Ništa te ne može zaustaviti. Ako dođeš do kraja, neće ostati ništa od tvog samopoštovanja, tvoga stida i tvog i tuđeg dostojanstva. Ali tamo gdje si došao bez stida, dostojanstva i samopoštovanja, to je neki drugačiji svijet. U tom svijetu žive i proždiru se divlje zvijeri. U tom svijetu nema više stida, nema više dostojanstva i nema više samopoštovanja. Nema više morala. Slobodan si u svom novom svijetu. Oslobodio si se okova. Ali su se oslobodili i drugi. I oni poput tebe vrebaju da te proždru. Kao i ti njih. I više nema stida. Dostojanstva. Samopoštovanja.

U Sarajevu 10. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasminko Ibrakovic