Ništa na ovom svijetu nije i ne može biti savršeno – rečenica koja joj je već neko vrijeme odzvanjala u ušima. Je li ju čula od nekoga ili pak negdje pročitala, nije više bila sigurna. No bila je uvjerena u njenu apsolutnu točnost. Pa znala je to i iz vlastitog iskustva, počevši već od banalnih stvari, kao npr. čišćenje. Koliko god se trudila dovesti u red svaki kutak vlastite kuće, nije joj uspijevalo. Pa kako onda dovesti u red svoj život, toliko puta kompliciraniju stvarnost od čišćenja? Znala je to sve. Znala je to vrlo dobro. No zašto se onda toliko trudila da sve bude na svom mjestu? Tko je uopće odredio koje je to pravo mjesto? Zašto je svaki puta padala u blagu depresiju kad nešto nije išlo onako kako je htjela i planirala? Znala je da tako šteti ponajviše sebi, ali to je jednostavno bilo jače od nje. Rođeni perfekcionist. Kako je samo patila zbog toga, i opet u toj patnji razmišljala kako će sljedeći zadatak odraditi savršeno. Mnogi su joj govorili da se opusti, samo jednom se živi, ta neće život provesti u traganju za savršenošću i dubokim nezadovoljstvom svaki puta kad ga ne dosegne, a to je praktički uvijek.
Pogleda kroz prozor svoje sobe, a za oko joj zape predivno stablo koje je pustilo svoju krošnju da ju lagano njiše ljetni povjetarac. Kako li je samo divno, kako li samo odiše slobodom, ljepotom… Onda primijeti kako to stablo nema nekog reda. Jednostavno mu grane strše onako kako žele. Čuj žele. Nasmija se na tu pomisao. Kao da stablo može nešto željeti. Da, želja. Upravo ta želja stvarala joj je toliko problema. Želja za savršenošću. Pa naravno da stablu ne smeta što se njegove grane nepravilno pružaju kad ono ni ne može željeti da imaju nekakav pravilan red. To je zapravo bio ključni problem. Kad bi samo mogla prestati željeti i žudjeti za redom, pravilnošću i savršenošću. Kad bi samo mogla poput tog stabla dozvoliti sebi da se vine do neba, da osjeti tu slobodu, tu ljepotu prirodne nepravilnosti. Kad bi samo mogla prestati razmišljati da njen život mora imati ustaljeni red i raspored. Pa zar je smisao života stvarno u tome? Ne može biti. Ne smije biti. Zapravo i nije. Ali kako to da ona toliko žudi za tim kad to po sebi i nije dobro? Odgovor nije znala. Ne samo da nije znala, nego je još više osjetila tjeskobu jer joj se sad učinilo da svojom žudnjom za savršenošću promašuje bit i smisao života.
Kad će to sve skupa prestati? Da, upravo se tome nadala. Nadala se da će se samo jedno jutro probuditi spremna da se prepusti valovima života da ju odvedu na nepoznate i neistražene obale kako bi osjetila ljepotu i moć življenja. Ovako hodeći sigurnom i poznatom stazom, prestala je osjećati i doživljavati sve one čari koje život pruža, sva ona uzbuđenja koja se javljaju dok prolaziš kroz riskantne i izazovne situacije. Iako se plašila toga, iskreno se nadala da će se upravo to dogoditi. Bilo joj je dosta svega. Bilo joj je dosta opreza, straha, pritiska… No tada primijeti da se javlja upravo ono što joj je stvaralo problem – želja. Kako god da okrene, kojim god putem da krene, ne može bez želje. Je li onda svejedno hoće li željeti red ili pak željeti riješiti se te želje? Uh, postalo joj je prevruće. Mozak joj je pregorio od tog razmišljanja. Zašto sve mora biti tako teško? Kao da se samo vrti ukrug. A možda naposljetku život i jest to – jedna velika želja koja neprestano mijenja objekt žudnje i rađa misli koje se većinom ne ostvare. Ali želju kao da to i ne brine puno. Ako se i ne ostvare, već će naići neke nove spremne da zauzmu položaj u nečijoj glavi i tako od jutra do sutra hodaju stvarajući napetost, igrajući se sve dok se ne umore, a onda prepuste mjesto novoj, svježoj i odmornoj braći. Eto što se sve može stvoriti u ljudskog glavi pred spavanje. Izmorena od igre svojih misli, utonu u san gdje su se rađale nove, nešto neobičnije slike i misli, ali ne toliko snažne i bistre da bi joj stvarale probleme.
U Mostaru 9. 7. 2020.
K. L.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: artemfurman
