Osjećaji mogu postati dio našeg tijela. Postati neuklonjivi dijelovi naših organa. Priljubljeni uz našu kožu. Lice. Oči. Kako nešto nedodirljivo, lepršavo i nevidljivo postaje dio naših očiju, srca? Osjećaj se uvuče u tijelo i stopi se njim i postaje nemoguće razlikovati tijelo od osjećaja koji ga prožima. Uvijek smo u stanju traganja i nedoumica dok se osjećaj ne stopi s našim tijelom i onda kao da osjećaj prelazi u stanje stava ili čvrstog pogleda na svijet. Kada se osjećaj stopi s tijelom, s kožom, s rukama, sa stopalima, organima, postajemo čvrsti i stabilni. Ponekad kao da je potrebno sjedinjenje osjećaja s tijelom i njegovim organima kako ne bismo izgubili na jasnoći i dosljednosti naših stavova i pogleda. Kao kada se osjećaj bezvoljnosti stopi s tijelom i njegovim fizičkim komponentama i samo tijelo postaje bezvoljno i mlitavo. Ili kada se osjećaj optimizma sjedini s tijelom i samo tijelo izgleda drugačije. Čvršće. Stabilnije. Prozračnije. Tijelo je fizičko pamćenje kao što i govorimo da tijelo sve pamti. Opipljivi, vidljivi čuvar i skladište osjećaja. Kroz njega i po njemu osjećaj postaje tjelesan, dostupan dodiru ili pogledu. Gdje se formiraju naše ideje, misli, promišljanja, osjećaji? Formiraju li se isključivo u onom nevidljivom u nama koje zovemo duhom, dušom, psihom, unutarnjim ja ili i tijelo jednakom snagom i moći sudjeluje u tome? Hoće li bolesnik koji trpi užasne fizičke bolove formirati osjećaj ili pogled na svijet i ljude prožet bolom? Ne dominira li njegovim pogledom fizičko iskustvo tijela? Kao kada se među nama pojavi netko tko promišlja svijet i ljude i osjeća ih kao bol i napetost jer je njegovo tijelo preživjelo rad ili neku drugu tragediju. Osjećajna iskustva poput pesimizma, optimizma, radosti, žalosti, očaja s vremenom postaju konstitutivni dijelovi tijela. U kretanju i gestama tijela formira se na opipljiv i dodirljiv način osjećaj ili više njih koji dominiraju čovjekom. Zvuči nam zbunjujuće govoriti o radosnom srcu, optimističnim očima, pesimističnim rukama jer se doima neshvatljivim da nevidljiva radost prebiva u fizičkom mesu, nevidljivi optimizam u fizičkoj boji oka ili pesimizam u koži ruke koju dodirujemo. Iskustvo nas poučava i svjedoči nam da neki od ovih osjećaja postaju na nama teško objašnjiv način dio fizičkog života i postojanja. Reći: Osjećam radost u tijelu, nije nužno izmišljena pjesnička slika, kao i reći: Osjećam pesimizam u svojim rukama, nije nužno znak iracionalnog razmišljanja. Tijelo je fascinirajuća pojava. U svom fizičkom postojanju sadrži nevidljive osjećaje. Ponekad ih tako integrira u sebe da tijelo postaje naš način kako promatramo svijet i ljude. Gdje se formira osjećaj? Je li njegovo nastajanje i formiranje odvojivo od tijela u kojega se s vremenom uvlači i postaje njegov konstitutivni dio? Osjećaj se poput utopljenika grčevito drži za naše tijelo i osigurava svoju egzistenciju zahvaljujući našim fizičkim srcima, glavama, rukama, nogama i krvi. Odgonetnuti sebe počiva na pokušaju da utvrdimo kako nevidljivi osjećaj postaje identičan fizičkom tijelu. Kako nedodirljivo postaje dostupno u opipljivom? Fascinacija odnosom osjećaja i tijela ostavlja nas u čuđenju jer nam izmiče onaj konačni odgovor njihovog međusobnog odnosa, utjecaja i stapanja u jedno i nedjeljivo ljudsko biće. Otkrivamo i spoznajemo sebe otkrivajući tajne prolaze i hodnike u nama kojima istovremeno struje fizička krv i nevidljivi osjećaji koji je prožimaju i s njom se stapaju. Možda je i to najviše što možemo znati o sebi. Biti svjesni da se stapamo u jedno i istovremeno biti iznenađeni kako se osjećajno postupno ujedinjuje s fizičkim, ali ne znajući u kojem trenutku točno i na koji način pesimizam postaje dio srca, optimizam dio očiju, radost dio ruku. Možda je tako zamišljeno od samog početka. Ostati neodgonetnuta tajna samom sebi kroz koju nam onda i svijet i ljudi ostaju tajne koje ne možemo do kraja shvatiti.
U Sarajevu 14. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Tverdokhlib
