Ostavljamo tragove. Hodamo tragovima drugih. Nastojimo iza sebe ostaviti nešto. Sjećanje. Gestu. Predmet. Fotografiju. Ciglu. Kamen. Zid. Nadamo se da će netko vidjeti i upitati se: „Tko je bio čovjek koji je ovo ostavio? Kako je izgledao? Kakav mu je bio život? Je li imao želja? Kakvi su bili njegovi snovi“? Ostavljamo potpise. Tragove. Sitnice. Sve u nadi da će netko nabasati na naš „trag“. Od naših veličanstvenih i monumentalnih života ponekad ne ostane ništa veliko. Možda nismo tako zamislili. Ali tako se dogodi. I onda od sve veličanstvenosti naše egzistencije pokušamo barem ostaviti neku sitnicu koja će drugog natjerati da se upita: „Tko je bio on/ona“? Vjerujemo da se tako vraćamo u život. U postojanje. Kroz sjećanja, stvari i predmete koji su nam pripadali, a sada ih netko drugi drži u rukama ili svojim mislima, gleda ih ili razmišlja i pita se o nama. Kao da počinjemo stvarno postojati tek kad nas više nema. Nije bilo puno onih koji su znatiželjno promatrali sitnice koje su nam pripadale dok smo bili s njima. Sat. Odjeća. Knjiga s potpisom. Šalica za kavu. Džezva. Podrazumijevalo se da te stvari budu neprimjetne dok smo tu. Kada odemo, odjednom te stvari postaju važne. Velike. Monumentalne. Veličanstvene. Ovo je bio njezin sat, netko progovara. Ova šalica pripadala je njemu, čujemo tugaljiv zvuk. Iz ove džezve smo uvijek pili kavu, osjećamo kako nečija ruka dodiruje hladni metal. Kao da smo još uvijek tu u tim stvarima sve dok ih drugi dodiruje, promatra i slaže. Kao da živimo sve dok sjećanje drugog na nas živi kroz naše stvari i sitnice koje sada pripadaju njemu ili smo ih njemu/njoj ostavili. Osjećamo kako netko dodiruje omiljenu košulju ili jaknu ili majicu. Čujemo zvuk omiljene pjesme. Njušimo zrak koji dolazi kroz otvoren prozor. Ćutimo poznate mirise koji dopiru do nas. Svijet je pun nevidljivih tragova postojanja ljudi. Tragovi koji nisu monumentalni niti veličanstveni, ali koji postaju veliki i snažni i moćni kada netko otkrije neku stvar ili predmet koji nam je pripadao i tako otkrije nas. Mi se više ne možemo predstaviti. Naš glas, stas, toplina tijela i sjaj duše negdje je drugo. Ali sitnice koje ostaju iza nas kao jedva vidljivi tragovi u snijegu pokazuju drugom kuda treba ići i kako će nas pronaći. Dok drugi gleda ono što je nekad bilo naše i misli tko sam bio, on nas doziva u postojanje. Javljamo se u predmetu. Progovaramo u tragu koji smo ostavili. Jer je svijet postao glomazan, pun velikih stvari i predmeta, nije uvijek lako oživjeti kroz sitnice koje smo ostavili iza sebe. Pored milijuna satova svih oblika i veličina, tko će baciti pogled na sat koji je nosila naša ruka i pomisliti kakav je bio čovjek koji je nosio sat takvog izgleda? Pored gomila i gomila odjeće koja se svakodnevno proizvodi i baca, tko će znatiželjno zastati i zapitati se kakav je bio čovjek koji je nosio košulju te boje i jaknu takvog kroja? Pored „do neba“ visokih građevina, tko će spustiti pogled na niski zid od kamena i upitati se kakve li su bile ruke čovjeka koji je gradio ovaj zid? Netko hoće. Uvijek će se naći neki putnik i znatiželjnik koji će zastati i upitati se tko je bio čovjek kome je sve ovo pripadalo i koji je sve ovo izgradio. Svijet je satkan od naših tragova. Od tragova našeg postojanja i življenja. Kad ne bismo vjerovali da neka znatiželjna duša sklona promatranju tragova neće ugledati nešto što je bilo naše, ne bismo se toliko trsili ostavljati iza sebe nešto što će nas oživjeti u nečijem sjećanju ili pitanju. Živimo i ostavljamo tragove postojanja. U svijetu megalomanije i beskrajne veličine, ponekad spuštamo pogled prema dole. Prema zemlji. Prema prašini. I kada tako gledamo svijet, odjednom vidimo beskrajan broj tragova drugih i sve što su ostavili da bismo se pitali o njima i tko su bili svi ti ljudi. Bezbroj predmeta, stvari i sitnica kao da se krećemo u beskrajnom prostoru čudesne antikvarnice gdje svaki i najmanji predmet priča čudesnu i fantastičnu priču o životu nekog čovjeka, žene i muškarca. Svijet slabo mari za tragove. Svijet slijedi vlastitu veličinu i glomaznost. Ipak, čovjek ponekad kad se oslobodi megalomanije i veličine svijeta u sitnicama koje su pripadale drugom i sada ostavljene njemu, otkriva jednu uzbudljivu priču. I kao detektiv, dok prevrće u rukama sat, košulju, šalicu, džezvu, pokušava odgonetnuti kakav je bio onaj kojemu je ovo pripadalo. I osjeća kako mu izmiče konačni odgovor. A mi s one strane pomalo uživamo u toj detektivskoj igri i tu i tamo drugom dadnemo neki znak ili mig. Neki trag koji ga obuzima i budi njegovu znatiželju dok u rukama drži naše stvari. I tako i dalje postojimo. Iako s druge strane života, i dalje smo i na ovoj strani s onim koji promatra tragove koje smo mu ostavili kao dio neke zagonetke. Neka istražuje o nama. Neka se pita. Jer dok je tako, mi smo s obje strane života živi i pomalo znatiželjni da vidimo hoće li drugi otkriti mjesto gdje se skrivamo i čekamo da i on jednog dana ostavi iza sebe tragove koje će istraživati neko drugi. I tako vječno dok jedni ostavljaju tragove drugi ih istražuju i pokušavaju odgonetnuti tko su bili svi ti ljudi kojima su pripadali ovi satovi, košulje, šalice i džezve… ili neke druge stvari, predmeti, sitnice… i sjećanja i uspomene… tko su bili svi ti ljudi?
U Sarajevu 10. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Ozerov
