Pitanja koja postavljamo dolaze iz onih opterećenja i nemira od kojih je satkano naše postojanje. I u našim najpovršnijim pitanjima krije se briga o egzistenciji. Tuđa pitanja mogu ostaviti dojam banalnosti i površnosti. Uvažavanje drugog pokazuje se i u našem ljudskom pokušaju da razumijemo tuđa pitanja iako njegova pitanja možda ne pripadaju našem svijetu i svijetu našeg razmišljanja. Međusobno smo povezani pitanjima. Pitanje je karakteristika ljudskog. Pitanja ne moraju biti ista. Ne moraju se pojaviti u isto vrijeme. Fenomen pitanja nas ujedinjuje. Ne mislimo samo na ona pitanja o svakodnevnom. Kao pitanje za smjer kad se izgubimo, ili pitanje o cijenu neke stvari, ili pitanje kako je bilo na putovanju. Ne mislimo ni na ona pitanja o osobnom, čak i onda kada ih mislimo ozbiljno kao pitanje kako si i što ima kod tebe?

Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim. Nemir i znatiželja su znaci pitanja koje još nije dobilo konačan i zadovoljavajući odgovor. Što tek s drugim ljudima koji dolaze i prolaze kroz naš život? I u susretu s njima otkrivamo isto pitanje u množini: Tko su oni i što rade ovdje? Nasuprot velikom i dubokom kozmosu stojim ja, maleno i neznatno biće i pitam: Tko sam ja i što radim ovdje? Ne mogu izbjeći ovo pitanje. I onda kada radim i kada više nemam ništa na raspolaganju, osim nekoliko sati nikad dovoljnog sna. I u takvom načinu života probudit ću se jednog dana u budućnosti i zapitati se: Tko sam ja i što radim ovdje? I onda kad mislim da sam beznačajan i nepoznat i da me nitko neće zapamtiti i da ću biti zaboravljen, ostat će uspomena na mene. Svijet i svemir pamtit će negdje u svojim skrivenim dubinama da sam postojao ja, čovjek i pitao i sebe i njih: Tko sam ja i što radim ovdje? I pitao i njih imaju li odgovor.

Ovo pitanje kao ponornica prodire duboko u mene. Ispire i čisti sve naslage i taloge površnog i svakodnevnog u meni sve dok ne dopre do najdubljih ponora mog bića. Jer ono me pita o meni samom i svemu onomu što jesam. Tko si ti, što radiš ovdje? I pokušavam odgovoriti. I govorim: Ja sam zaposlen, ja sam sin, ja sam kćer, ja sam otac, ja sam majka, ja sam…, i tako dajem bezbroj starih i novih odgovora. Ali ovo pitanje kao da nije zadovoljno odgovorima. Ono sve više prodire i budi u meni znatiželju i nemir. Sve dok ne doprem do odgovora koji nije odgovor. I kažem: Ja sam čovjek. Ja sam stvorenje. Ja sam ljudsko biće. I ovo pitanje tko si ti i što radiš ovdje počinje postavljati nova i nemirna pitanja koja bude moju radoznalost. A tako znači, odgovora mi pitanje, ti si čovjek, stvorenje, ljudsko biće, a što to znači? I tu gubim sigurnost i uvjerenost da imam ili sam imao odgovore na sva pitanja dosad.

Ovo pitanje tko sam ja i što radim ovdje, s mojim vremenom, koje neumitno prolazi i teče, približava se. Ono dolazi bliže. Kad sam bio dijete, držalo se na udaljenosti od mene. Bili smo stranci jedno drugom. S odrastanjem i sazrijevanjem, ovo pitanje pokazuje znakove komunikacije. Pokazuje služeći se životnim događajima i drugim ljudima kako bi željelo stupiti u odnos sa mnom. Sa zalazom života i životnih snaga pitanje tko sam ja i zašto sam ovdje, pokazuje čak i znakove prijateljstva i intimnosti koji su mi nekad bili nepodnošljivi i kojih sam se plašio. Sada kao da sam spreman prihvatiti prijateljsku ponudu. Prihvatiti nemir i znatiželju jer nemam odgovor. Nisam li po tom čovjek? Po uspostavljanju blizine i povjerenja s tim neodgovorenim pitanjem. Iako to pitanje držim na sigurnoj udaljenosti od sebe, sve više shvaćam da je ono istinski prijatelj. Jer se ne nameće. Ne traži svoje. Ne zahtjeva privilegije. Dopušta da bude zaboravljeno i bačenu u stranu. Ali ovo pitanje je poput psa. Uvijek je vjerno i nikad me ne napušta. I kako površna i svakodnevna životna pitanja blijede i gube na važnosti, ono sve više izbija u prvi plan kao svjetlo čovjeku oslabljenog vida koji se izgubio u mnoštvu putova.

Odjednom odlažem sve svoje zaštite, obrane, pretvaranja, laži i umovanja. Odjednom sam potpuno gol pred njim. Odjednom se ne stidim svoje golotinje i slabosti. Odjednom se osjećam oslobođeno i bezbrižno. Shvaćam da nije strašno. Shvaćam da je to ono što me istinski čini čovjekom i ljudskim bićem. I pitanje mi prilazi. Samouvjereno,. Blago. S ohrabrujućim osmijehom i pogledom punim podrške. I pita me: Tko si ti i što radiš ovdje? I čudim se kako sam se nepotrebno plašio jedinog i pravog pitanja o sebi na kojega nemam odgovor. Ali sada kada sam se oslobodio straha i plašljivosti i istupio svojom golom ljudskošću pred njega, usudim se barem zamišljati da ću zajedno s njim negdje pronaći odgovor onkraj života, svijeta i svemira.

U Sarajevu 5. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123