Uvijek znamo objasniti drugom što treba raditi i kako treba živjeti. U nastupu smo elokventni. Uvjereni. Čvrsti. Stabilni u svojim zapažanjima. Svoje savjete smatramo vrijednima zlata. Najpametniji smo kada drugom tumačimo što i kako treba napraviti. Kao da sam ja on i između nas nema razlike. Kada drugom govorimo što treba učiniti, odjednom se osjećamo kao drevni mudraci koji su stekli i spoznali sve tajne i prolaze ljudskog duha i ljudske osobe. Dovoljno smo oholi da drugom kažemo: Ti ne znaš ni približno onoliko koliko ja znam što trebaš činiti i na koji način. Ubijamo se od silnog savjetovanja drugih. Prigovaramo drugom kako su naši savjeti skupi, naše je vrijeme dragocjeno. Odijevamo se u odjeću i obuću mudraca koji znaju što i kako drugi trebaju raditi. Odjednom naša pamet postaje riznica dubokog i božanskog znanja. Drugi nam ne smije proturječiti. Ne smije ni pomisliti da bi naše opažanje i savjetovanje moglo biti pogrešno ili nedostatno. Kada drugom govorimo i trubimo što i kako treba raditi, onda smo mi božanska bića. Naše znanje je božansko i naši savjeti su spasiteljski. Ako nas ne posluša, propast će sigurno i nikada neće biti sretan. Zlovoljni smo i mrzovoljni kad slušamo tuđi savjet. Bolesni smo i imamo glavobolje i žurimo negdje kada drugi pokuša nešto reći što bismo i kako trebali učiniti. Ali čim red dođe na nas, čim zauzmemo prijestolje savjetovanja, odmah sve naše bolesti i boljetice nestanu. Odjednom smo zadovoljni, zdravi, sretni, glava nas ne boli sve dok mi govorimo što i kako treba netko raditi, ponašati se i razmišljati. Zašto imamo toliku potrebu drugima dijeliti savjete i zapažanja šta bi i kako bi trebali, a nemamo ni najmanju želju da te iste savjete udijelimo sebi ili dopustimo drugom da nam ih dadne i ponudi? U nama živi nekakav oblik intelektualne sebičnosti. Možda intelektualne gordosti i oholosti. Nekakva intelektualna i emotivna gluhoća. Jer ne želimo čuti nikakav savjet, dok istovremeno dijelimo savjete šakom i kapom i jao se onome tko se ogluši ili ne sluša kada savjetujemo. Kada trebamo urediti tuđi život, tu nema nepoznanica. Nema problema. Nema prepreka. Točno znamo sve objasniti i što i kako drugi treba učiniti da bude zadovoljan, slobodan i sretan. Zašto svoje savjete ne testiramo na sebi i probamo urediti svoj život da budemo slobodni, zadovoljni i sretni? Ili zašto drugog ne pustimo na miru i sami sebe posavjetujemo što i kako bismo mi trebali činiti, raditi i živjeti? Bezbroj puta slušamo oko sebe kao roj pčela glasove koji govore: Eh, slušaj, ako želiš to i to, trebaš učiniti tako i tako, ja znam kako to ide, ja znam kako sve treba uraditi… Pa kad znaš, zašto prvi ne pokušaš na sebi sve što znaš? Nama je čovjek koji sam sebe savjetuje i šuti i misli kako svoj život urediti danas postao daleka prošlost i mitološki lik. Kao cinik Diogen koji je po danu nosio svjetiljku i govorio na glas: Tražim čovjeka, i danas, ponekad se čini, mora se nositi svjetiljka i govoriti na glas kako tražimo čovjeka koji šuti i savjetuje samog sebe što da učini sa svojim životom i kako da ga isplanira i usmjeri. Do te mjere smo postali opterećeni životom drugoga i njegovom privatnošću, vezom, obitelji, seksom, poslom, uspjehom, da smo postali izgleda nesposobni zastati nad samima sobom i sebi ponuditi po koji savjet. Toliko odviknuti od sebe, možda se više ne usudimo sebe savjetovati jer bi to mogao biti svojevrsni šok od koga se možda nećemo moći dugo oporaviti. Zamislite svoje lice pred ogledalom kad se uhvatite kako svjesno i racionalno sami sebe dajete neki mudar i pametan savjet, a ne drugom. Ako se prepadnete vlastitih savjeta i lica, to je onaj šok zbog čega biste trebali izbjegavati da sebe sami naglo savjetujete. Možda mi trebali napraviti neku vrstu pripreme. Ugasiti svjetlo. Leći u krevet. Duboko udahnuti. Opipati puls. I onda tiho i polagano sebi reći: A što misliš da ja sad sam sebi dam jedan savjet kako bih trebao živjeti i ponašati se? Ne bi bilo dobro da sebi udijelite odmah nekoliko mudrih i pametnih savjeta jer možda od šoka umrete ili poludite. Zamislite svoje šokirano lice pred ogledalom kada konačno morate zabosti vlastiti nos u svoj vlastiti život (da ne kažemo nešto drugo) i pokušati dati sebi neki razuman prijedlog, savjet, razmišljanje. Zamislite sebe kada shvatite da ste morali drugog pustiti na miru i da sad sebe ne smijete pustiti na miru. Može vam se dogoditi da odmah izgubite volju da zabadate nos u vlastiti život i da odmah dobijete dugotrajan napad glavobolje. Ali budite hrabri i čvrsti. To što se vama upravo događa, događalo se onom drugom kojega ste mjesecima ili godinama davili svojim savjetima kako treba živjeti i ponašati se. Budite solidarni. Zamislite sve njegove glavobolje dok ste ga savjetovali o svemu jer ste mislili da ste nepogrješivi u svom znanju o njegovom životu i svim njegovim i „čistim“ i „prljavim“ tajnama. Kada vas zaboli glava od muke jer ne možete sebe pustiti na miru koliko ste se upleli u svoj vlastiti život i kad vam dođe da samo dignete ruke od svega na trenutak, zamislite kako se osjećao drugi kojemu ste se dugo vremena miješali u život i sve pore njegovog života misleći da ste vi božanski savjetnik koji ne može pogriješiti i čiji se savjeti uvijek i bez pogovora moraju slušati. Radi zajedničkog dobra, bilo bi pametno ponekad sebe ne pustiti na miru i sebe daviti savjetima kako i što treba u životu živjeti i raditi, a drugoga pustiti na miru kako bi ga barem nakratko popustila glavobolja od vaših silnih savjeta i pametovanja kako apsolutno znate na koji način on/ona treba živjeti svoj život. Najbolje je, ako je ikako moguće, na neko vrijeme i sebe i drugog pustiti na miru, ali ako već ne možete, onda pokušajte drugog ostaviti na miru i sebi udijeliti po koji pametan i mudar savjet iz vaše bogate riznice sveznanja o tome kako isključivo drugi trebaju živjeti svoj život. Možda se nađe po koji savjet za vas. Ako to niste dugo činili, savjetovali sebe, možda ne bi bilo pametno učiniti to pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Možda je mudrije ugasiti svjetlo ispružiti se na krevet. Nema veze ako vam srce lupa, ako ste nervozni i strah vas. Samo duboko udahnite i recite sebi: Hajde da probam zabosti nos u vlastiti život i dati sebi neki mudar savjet. Možda preživite. I ako preživite, ne trebate se čuditi glavobolji ujutro kad se probudite. Budite solidarni i pomislite na tuđu glavu koju ste godinama ili mjesecima punili svojim savjetima i pametovanjima, još pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Kako je drugi ostao živ poslije svih vaših savjeta, mudrovanja i pametovanja, ravno je čudu. I vi ćete biti čudo ako preživite savjetovanje samog sebe jer nije lako preživjeti zabadanje nosa u vlastiti život i ostati živ. Ali hrabro i ne bojte se kao što ste preživjeli zabadanje nosa u tuđi život, preživjet ćete zabadanje i u svoj vlastiti.

U Sarajevu 29. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi