Mnoga urbana postmodernistička čeljad danas kažu kako bi najradije imali neku malu kućicu na planini (ili eventualno uz more), te da bi otišli tamo za trajno živjeti. No probajmo zamisliti i nešto drugačiji scenarij. Recimo, nešto ste se žestoko zamjerili sustavu, i predstavnik zakona vam jednog dana svečano izdeklamira: „Zbog tvojih gnusnih djela, bit ćeš protjeran u malu kućicu na planini (ili uz more), i odsad ćeš tamo trajno živjeti.” Ok, reklo bi se još uvijek puno bolje od dugogodišnje robije u nekom kazamatu, ali ipak znatno gore od slobode, jer vidimo, slobode ovdje ne bi ni bilo. Što će reći da kućica na planini ima smisla samo dok je posve slobodno možemo izabrati, posjedovati i uživati u njoj.

Kao mlađi sam inače proveo dvije godine na službi u provinciji i bilo mi je jako lijepo tamo. Stoga se nikako nisam mogao načuditi žiteljima provincije, osobito onim mlađima, zašto s toliko udivljenja gledaju na veliki grad iz kojeg sam dolazio. Kad bi ih o tome upitao, oni bi zamagljenog i snovita pogleda upućivali na sva ta kina, kazališta, kafiće i ostala nebrojena mjesta za izlaske. Ja bih na to uobičavao odgovoriti kako kod kuće zalazim u svega dva kafića, a što se tiče kulturnog uzdizanja, radije čitam doma. Međutim, oni bi tada rekli: „Ok, ali drugačije je kad znaš da imaš toliko izbora!”

I tko zna, valjda je sa ovim njihovim i prije sa onim mojim – iskazana sva fascinirajuća privlačnost velegradskog života: Imati puno izbora, i na koncu se uglavnom ne služiti istima, jer za svaki realan izbor je izgleda dovoljno to da je postojeći te da čovjeku leži na dohvat ruke. Samim tim što je postojeći i na dohvat ruke, vidimo, postaje ponešto i suvišnim, ali također, samim tim što je postojeći te leži na dohvat ruke, on izvjesno stavlja čovjeka u određenu poziciju zadovoljstva, moći, pa i same slobode. Jer što će nam inače sloboda u slučaju ako nemamo što birati? Tada bismo mogli isključivo govoriti o nekakvoj fiktivnoj apstraktnoj slobodi, ali ne i o onoj stvarnoj.

Za kraj, još ponešto o ovim realnim i pristupačnim izborima kojima je, čini se, jedina funkcija to da se u konačnici ne služimo njima. Glede svega toga svakako da postoji i ona jedna nemala nezajažljiva populacija koja će pohlepno požderati, pohabati i potrošiti sve što im život pruža. Upravo su valjda oni i razlog zašto se na kraju počesto na svim mogućim razinama, od osobne do državne, raspoložive izbore nastoji reducirati, demonizirati i ograničiti. Međutim, s tim se izgledno samo upropašćuje onu zdravu, normalnu populaciju, dok će se gramzivi i pohlepni usprkos svim ograničenjima na kraju ipak nekako snaći. Stoga je kudikamo bolje uvijek dati ljudima prostora, vremena i izbora. Dobri ljudi će vam na tom daru biti beskrajno zahvalni, a loši će ionako vrlo brzo dokazati da tog dara nisu dostojni.

U Sarajevu 21. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea