Što nam govori misao starca koji kako ide kraju života, sve više želi vratiti se kući? Što podrazumijeva pod kućom? Zidove unutar kojih je rastao? Glasove oca i majke? Poznate mirise doma? Je li kuća magična riječ kojom želi izreći ono za što bi mu trebalo puno rečenica, možda čak i cijela knjiga ili više njih? Što nam znači misao koja nam se ponekad rodi u glavi: želio bih/željela bih se vratiti kući. Kako opisati bezbrižnost djetinjstva, znatiželju odrastanja, žalost odlaska, tugu rastanka i nostalgiju povratka ako ne tom jednostavnom i istovremeno bremenitom rečenicom punom teško izrecivih značenja, osjećaja i smislova: Želim se vratiti kući.

Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće. Kao da bi sve ostalo na svom mjestu. Iako bismo htjeli biti lakovjerni i naivni i željeli vjerovati da nas čeka sve ondje gdje smo to i ostavili, neminovno spoznajemo da kuću nećemo zateći u prvobitnom stanju. Čak nećemo pronaći nikoga jer nikoga i nema, možda će od kuće ostati tek poneki zid ili neobrađena zemlja, ali to ne umanjuje čežnju za povratkom kući.

Iako tamo ništa nema, želimo se vratiti kući. Kome i zašto se vraćamo? I što tražimo na tom mjestu? Ne ostaje li naša čežnja isprazna i neispunjenja kada otkrivamo da smo se vratili kući, ali ona više nije tu. Nije li stvarnost prijetvorna i gruba prema našoj čežnji za povratkom domu? I znamo da je tako. Znamo da tamo gdje je kuća više nema ništa, ali ipak se želim vratiti kući. Čežnja neće uskrsnuti pokojne niti će broj grobova biti manji jer osjećamo snažnu potrebu za povratkom. Mrtvi će i dalje biti mrtvi i zid kuće i dalje će biti srušen i nagrižen zubom vremena, nitko nas neće dočekati bez obzira na snagu naše želje da se vratimo. Čežnja i želja za kućom nikoga ne može vratiti u život. Nije li onda uzaludno čeznuti za domom i željeti povratak? Što nas to spaja s prostorom gdje smo rođeni i odrasli i onda kad nikoga više u tom prostoru nema i kada drugi ljudi i ne znaju tko smo mi i zašto pretražujemo urušeni krov, srušeni zid, neobrađenu zemlju?

Iako smo stranci drugima, nismo stranci tom malenom komadu zemlje. Oživljavamo prošli svijet svojom čežnjom i željom. Gledamo srušeni dom i zapuštenu okućnicu, ali vidimo kuću i uređen vrt. Čujemo glasove ljudi. Odjednom vidimo majku kako nas zove ili nas upozorava da pazimo da se ne povrijedimo. Čujemo oca koji nam objašnjava kako priroda ima svoje zakone i kako ih treba znati i poštivati ako želimo dobar urod. Slušamo kako brat ili sestra dovikuje da se vratimo u kuću jer je blizu noć i nije dobro biti sam noću. Nismo li doživjeli iskustvo „uskrsnuća“ svega dok klečimo ili stojimo s nemoćno spuštenim rukama gledajući prazninu i ruševine? I tko bi nam se usudio u tom trenutku naše vizije „uskrsnuća“ doma prići i reći da smo ludi i da tu ništa nema osim prašine, kamenja i korova? Kao da bismo dopustili da nas netko prekine u blaženoj viziji kada se od starca pred ruševinom snagom čežnje i želje pretvaramo u dijete koje pred sobom vidi vlastiti dom i sve njih žive, zdrave i nasmijane? Zar bi se netko usudio reći: Prestani sanjariti i saberi se, nema tu ništa, ni njih, ni kuće, ni doma?

Ali mi želimo da su oni tu, ili biti s njima. Zato smo se i vratili kući. Zato se i uvijek vraćamo. Osjećamo da ruševni zid i korovom obrastao vrt nisu zadnja riječ nad nama. Čežnja i želja u nama se bune i ne možemo prihvatiti da nema njih, kuće i doma. Rijetko se tko od nas pomiri s tim. I kad čujemo nekoga kada stalno ponavlja: Želim se vratiti kući, nije riječ tek o fantaziji ili o potrebi da se vidi svojim očima i bude uvjeren kako više nema kuće, doma i njih ondje gdje smo mislili da ćemo ih zateći. Mi se bunimo. Ne prihvaćamo takvo stanje stvari. I čeznemo za kućom, za domom, i onima kojih nema. Bunimo se protiv njihovih grobova, srušenih zidova i opustošenih polja. Bunimo se svojom čežnjom i željom.

I ta naša pobuna možda pokazuje u smjeru nekog drugog svijeta i života. Negdje onkraj srušenog zida nad kojim starac nemoćno krši ruke, negdje onkraj groba nad kojim starac stoji nesposoban da pomjeri onemoćalo tijelo. Želim se vratiti kući možda ima drugačiji smisao, značenje i sadržaj za svakoga od nas. Tamo gdje se želimo vratiti, želimo ih pronaći sve onakve kakve smo ih ostavili i kakvi su nam ostali u sjećanju zajedno s kućom iz koje smo otišli. Smije li čovjek reći sebi da željeti se vratiti kući smjera u neki novi i preobražen život? Smije li čovjek pomisliti da se želi vratiti vječnosti odakle je i došao, gdje su prije njega već otišli njegovi ukućani na čiju prisutnost podsjećaju srušeni zidovi kuće i njihovi grobovi? Zar nam ne smeta ponekad misao da su uništena kuća, zapušteni vrt, zaraslo polje i njihovi grobovi konačna riječ o našem završetku i svršetku? Nije li ta jednostavna rečenica: Želim se vratiti kući, zvuk i glas naše pobune protiv konačnog kraja i smrti i nas i onih na koje nas kuća podsjeća? Ne vraćamo li se ponekad kući zbog toga? Zbog slabašne nade i tihe vjere da postoji kuća koja ne propada, roditelji koji ne umiru, mjesto gdje nema grobova onih s kojima smo živjeli i zbog kojih se ponekad i želimo vratiti kući nakon što proputujemo cijeli svijet i svemir.

Želim se vratiti kući odjekuje zaraslim putevima naših djetinjstava, grobovima naših pokojnih, derutnim zidovima domova u kojima smo rođeni i rasli. Kad bismo mogli istovremeno svi kriknuti istim glasom prodorno da nas čuje prazni svemir: Želim se vratiti kući, tko zna što bi se dogodilo. Ovako jedan po jedan tiho šapućemo: Želim se vratiti kući, i posjećujemo naše prazne kuće i grobove i svatko se u sebi i za sebe buni protiv onoga što vidi pred sobom. Svatko se buni svojom čežnjom i željom za povratkom kući. Buni se protiv ruševine i groba. I ne vjeruje da nad njima i u njima počinjemo i završavamo. I da sve počinje i sve završava s ruševinom i grobom. Sve dok starac u nama ima i posljednji atom snage on u sebi ponavlja: Želim se vratiti kući. Tko zna možda konačno čuje glas: Dobrodošao kući, čekali smo te, sve je na svom mjestu ondje gdje si nas ostavio kada si otišao od kuće u svijet…

U Sarajevu 21. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Przemyslaw Koch