Ludisti su bili ekscesni dio radničke populacije u Engleskoj potkraj 18. i s početka 19. stoljeća koji su u jednom trenutku počeli masovno uništavati strojeve u svojim tvornicama smatrajući ih krivim za sve češći gubitak radnih mjesta i posla. Ovdje govorimo o povijesnom vremenu zahuktale industrijske revolucije, a navodno prvi među njima koji je razbio svoj, za to vrijeme, napredni tkalački stroj u tvornici čarapa u Leicesteru (1779.) – bio je izvjesni Ned Ludd. Naglašavam navodno, jer stručnjaci danas dvoje oko toga je li on uopće bio stvarni ili tek izmišljeni lik, no bilo kako bilo, cijeli je pokret upravo po njemu dobio ime. Ludisti su na kraju konačno malo ustuknuli nakon što su vlasti 1812. uvele smrtnu kaznu za uništavanje strojeva, ali i nakon što su sami radnici počeli uviđati da za njihovo bijedno stanje nisu krivi strojevi, nego surovi sustav ranog kapitalizma koji je stajao iza strojeva. Naime, ovdje već govorimo o začecima radničkog pokreta koji će s vremenom prouzročiti globalne političke, gospodarske, i ine promjene.

Dva stoljeća kasnije, u naša vremena, ponovno se počinje govoriti o globalnom jačanju ludizma, koji se sada obzirom na vremenski i ideološki odmak radije naziva neoludizmom. „Razočarani tehnološkim napretkom, ljudi se pretvaraju u ultrakonzervativce i protivnike znanosti, a tako i društvenih reformi” (N. N. Taleb). [1] Dakle, neoludizam predstavlja izvjesni oblik kolektivnog regresivnog ponašanja, pri čemu se ljudi počinju povlačiti unazad, prema nekoj već nadvladanoj fazi povijesnog razvoja, odnosno, sve do perioda kada su se zadnji put osjećali sigurno. Čisto psihološki gledano, regresija je jedan od obrambenih mehanizama, „vraćanje na ranije, već prevladane faze razvoja. U psihoanalizi regresija se smatra bijegom iz realnosti, u neku dječju fazu razvoja, kako bi se osoba zaštitila od anksioznosti ili stresa”.[2]

Kao što smo to mogli vidjeti i na primjeru izvornih engleskih ludista, paradoks neoludizma se ogleda u tome što on s jedne strane predstavlja potragu za minulom sigurnošću, dok se istovremeno, s druge strane, ta novootkrivena minula sigurnost pretežito ispostavlja kao nanovo otkrivena minula agresivnost – koja opet kao da nerijetko svu svoju destruktivnu snagu i inspiraciju crpi iz minulih diskursa zaraćenih ideoloških frakcija i boja – minulih, ali ipak trajno zaglavljenih u polozima kolektivnog sjećanja čovječanstva. Majka svih ovakvih podjela je bila starogrčka hipodromska podjela na zaraćene navijačke frakcije „zelenih” i „plavih”. Kod nas se ovih dana, vidimo, nanovo oživljava stara zaraćena ideološka paleta „crvenih” i „crnih”, dok arapski neoludisti radije gledaju na svijet kroz uhodanu prizmu diskursa „vjernika” i „nevjernika”. Postavljamo zato pitanje zašto bi se netko uopće osjećao sigurno kroz oživljavanje ovakvih minulih krvavih diskursa? Biološki gledano, ovo svakako nije ni najmanje sigurno, ali zato donekle jeste psihološki gledano. Čini se da ima nečeg duboko umirujućeg za čovjeka kada se nađe u jednom jasno razlučivom, binarnom ideološkom ili etničkom sukobu. Ono, kad se jasno zna tko su prijatelji, a tko neprijatelji; tko je dobar, a tko zao; kad se ništa ne mora mukotrpno prosuđivati, nego je već sasvim dovoljno u spontanom proljevu nesmiljene agresivnosti drugima presuđivati. Dakle, premda brutalno i krvavo, te iako će na kraju opet bolovati i jadikovati, suvremenom čovjeku se sve ovo može činiti kudikamo bolje od nerazlučivosti i posvemašnje fragmentacije vremena u kojem živimo. Stvarno, tko je tu kome neprijatelj, a tko prijatelj? Prosječnom žitelju Balkana (pa i meni samom) se po sebi čini dosta razumnijim ono što priča Putin, ali kada razmišljamo o potrazi za boljim životom, usmjerit ćemo pogled gdje drugo nego na „truli Zapad”. Ili, dok sumanuto buljimo u naše iPhonove i Androide, fatalno shvaćajući da bez njih više ne možemo, ipak se istovremeno pribojavamo što nas ta stvar naokolo prati, premda je ustvari veći problem to što nas „stvar” zapravo desocijalizira i međusobno otuđuje. Pa gdje su tek sve te silne reklame, informacije, raštrkani izvori istine i spoznaje … Svi nude nešto novo, revolucionarno, brzo, jeftino, kvalitetno, a ako ti se ne sviđa, kaže slobodno vrati. Ekonomiju da i ne spominjemo. Provesti radni vijek na jednom te istom radnom mjestu danas postaje endemična rijetkost, a prognoze idu prema tome da će vrlo skoro uopće malo tko biti „na neodređeno” zaposlen. Ali eto, također kažu, tko se pri tome bude permanentno obrazovao, i usput nesebično radio kao robot – nema mu zime! I tako onda uglavnom, kad čovjek više nije načisto koga treba grliti, a koga tući, padne mu jednog dana napamet: „Ma ‘ajmo se mi fino potući i međusobno grliti po starom!” Jer ovo se čini kudikamo jednostavnijim od mukotrpne potrage za “vragom u detalju”.

Međutim, u naravi je prirode da krivulja vremena nezaustavljivo ide prema naprijed i nikad unazad, i upravo zato su svi regresivni oblici ponašanja u konačnici osuđeni na propast. Stoga, tko želi dobro sebi i drugima, neminovno mora hrabro gledati prema naprijed, te pokušati shvatiti nadolazeća vremena i prilike, krčeći kroz njih sigurne rute egzistencije i napretka. Ovome nasuprot, regresivcima će i dalje preostajati nasilje kao „posljednje utočište nekompetentnih” (Isaac Asimov).

U Sarajevu 17. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

[1]NASSIM NICHOLAS TALEB: „GUBITAK VEZE S REALNOŠĆU JE KUGA NAŠEG DOBA“, Poptheo.org, http: https://poptheo.org/nassim-nicholas-taleb-gubitak-veze-s-realnoscu-je-kuga-naseg-doba/

[2]Regresija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52268>.