Često čujemo za ono: „Želim biti prihvaćen onakvim kakav jesam” – a vjerojatno i sami to pokatkad pomislimo i kažemo. No pitanje je od koga to želimo bezuvjetno biti prihvaćeni? Jer neki nas izgledno već sada prihvaćaju onakvima kakvi jesmo, ali mi bi očito nešto bolje od toga. U tom smislu, u bajci o „Pepeljugi” ima nečeg duboko arhetipskog. Sirota, prezrena, odbačena djevojka na kraju zadobiva, ni manje ni više, srce plemenitog princa. Zato to i jest bajka, jer neka realna priča o Pepeljugi bi se vjerojatno kretala u smjeru da se ona na kraju skrasila s nekim običnim momkom iz nižeg društvenog sloja, a za kojeg bi otprilike važilo ono da je neloš u duši, ali eto, da zna biti malko nezgodan kad popije, te da je pored toga onako općenito ogrubio od teška života. No to je sumorna stvarnost zbog koje i počnemo, prije ili kasnije, smišljati sebi bajke. A vidimo što je suština bajke – to je uvijek neki čudesan obrat i skok na viši nivo, tamo gdje momentalno ne pripadamo.
Zanimljivo je to da bajka o Pepeljugi ne prikazuje istu kao totalnu autsajdericu, jer za Pepeljugu se veli da je prelijepa i dobra djevojka koja u pepeo nije dospjela svojim nemarom i krivicom, nego tuđom zavišću i zlobom. Međutim, i pored toga, bajka pretpostavlja da to sve skupa ipak nije dostatno da bi ona na kraju sama od sebe zadobila srce plemenitog princa. Kao što znamo, trebala joj je nekakva jača čarolija; trebalo je nekako one miševe i bundevu prodati princu pod konje i kočije … a i nju je samu dostojno srihtati. Na kraju, trebala joj je i ona posve specijalna differentia specifica – staklene cipelice. Pitanje je zašto? Pa zato što ovo nije bila samo njezina bajka, nego i prinčeva. I on je sam po sebi tražio nešto znatno bolje od sebe. Očito, nije mu bila dovoljna neka tek obična otmjena ljepuškasta dama. Pa viđao je takve svaki dan. Naprotiv, tražio je otmjenost i ljepotu kakva do tada nikad nije bila viđena. I ovo će mu biti znakom da se nalazi na dobrom tragu – elegantna mala nožica u prekrasnoj staklenoj cipelici. Zanimljivo, ovo dvoje (nožica i cipelica) će opstati i nakon što ostatak čarolije nakon ponoći propadne, a princu je očito baš to i bilo od presudne važnosti. Ovo možebitno baca i sasvim novo svjetlo na cjelokupnu narav čarolije. Ona u konačnici kao i da nije bila potrebna, ili je bila potrebna tek iznimno kratko, jer Pepeljugu je na kraju iz njezine bijede izvukao detalj koji je po svojoj prirodi zapravo već posjedovala, plus ona cipelica koja i nije bila sad baš neko vele nadnaravno čudo. Dakle, pouka se moguće ogleda u tome da nam za kvalitativni skok o kojem sanjamo i nije potrebno toliko puno koliko inače mislimo. Do žuđenih okolnosti i okruženja će nas dovesti ona neka komponenta koju već imamo i koju eventualno tek nešto treba nadograditi. A da bi znali koji je to detalj, trebamo se jednostavno kloniti nerealnih megalomanskih maštarija i početi razmišljati upravo na tragu potrebnih detalja.
Za kraj nešto što je moguće trebalo naznačiti već u samom početku. Zbog čega uopće jedna ovakva tema i razmišljanje? Zar ne bi bilo realnije govoriti o tome kako se u životu pomiriti sa onim što već imamo? Pa čak ako i ta naša težnja za boljim po sebi i nije posve opravdana, ona je ipak naša i čini se da nam je kao vrsti duboko prirođena. Težnja za boljim stoji u središtu svih ekonomskih, političkih, pa i religioznih stremljenja. Glede političkog konteksta, Henri Becque svojevremeno reče: “Nevolja je s jednakošću što se želimo izjednačiti samo s onima koji su iznad nas.” A glede religioznog, koncept milosti kao nezasluženog dara Božjeg provlači se na ovaj ili onaj način kroz sve religije. Dok za ekonomiju već i sami znamo… Jednostavno, mi uvijek želimo bolje i točka!
U Sarajevu 15. V. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tsuneo;