Više nismo na prvom mjestu. Nekad smo bili. Nekad smo bili najvažniji. Sad je netko drugi. Nekad smo bili najzanimljiviji u društvu. Više nismo. Stigli su novi ljudi. Uzbudljivi. Zanimljivi. Trebali bismo prihvatiti stanje stvari. Prihvatiti sebe. Prihvaćanje je ugodna anonimnost koja s nas skida teret da budemo središte života i svijeta. Prihvaćanje može poslužiti kao blagotvoran lijek našoj narcisoidnosti. Prihvaćanjem sebe prihvaćamo svoju prolaznost. Jučer sam bio netko. Danas sam netko drugi. Sutra ne znam tko ću biti. Prihvaćanje je intimno razumijevanje promjena koje nam se događaju. Više nisam najmlađi. Valja to prihvatiti. Više nisam najpametniji, najsposobniji, najbolji. Promijenio sam se. Treba znati prihvatiti ove promijene.

Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa nas od superlativa ljudskog postojanja kako u svemu moramo biti naj-nešto. Ne moramo. I nije nužno za osjećaj sreće da nam postojanje bude superlativno. Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa od nezadovoljstva i straha da je prosječnost apsolutno pogubna i grešna. Ali nije. Nekad smo mogli postići iznadprosječne rezultate. Danas postižemo prosječne. Ali oni nisu loši. U skladu su s našim intelektualnim i fizičkim moćima. Prihvaćanje sebe je intimno samosazrijevanje u prihvaćanju promjena koje slabe našu snagu, moć i sposobnosti. Prihvaćanje sebe je možda bolno ali ugodno odrastanje za prosječnost i svakodnevnicu.

Zamislimo sebe dok hodamo sunčanom stazom u tišini. S obje strane staze je drvored i na određenim mjestima nalaze se klupe za sjesti. Staza je samo moja. Nitko njome ne hoda i ne prolazi. Kad sjednem na klupu, vidim stazu kako se unedogled proteže s obje strane. Vidim dio koji sam prošao. S nostalgijom razmišljam kako sam na početku staze bio pun poleta i prelazio velike udaljenosti. Sada dok sjedim na klupi, znam da više nemam onaj prvotni polet i da se udaljenost koju mogu prijeći smanjila. Ali sam zadovoljan. Pogledam naprijed na dio staze kojim tek trebam proći. Malo me strah, ali sam i znatiželjan koliko dugo ću još moći hodati prije nego budem ponovo morao odmoriti. Pogledam na jednu i na drugu stranu i osjetim se zadovoljnim. Jedan dio sam prešao. Sada slijedi drugi. Osjećam da je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Prihvaćanje sebe je osjećanje dok gledamo i na prošlost i na budućnost kako je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Zadovoljan sam trenutkom života u kojem se nalazim dok promatram ili razmišljam o proživljenom i mislim na ono što još uvijek treba proživjeti.

Kao što nakon dugog hoda stazom ne mogu prelaziti velike udaljenosti kao na početku, u meni još uvijek ima volje i želje da s više odmora i prelazeći manje udaljenosti dospijem do kraja. Kao što više nisam jedan od onih kojega drugi slave u superlativima, još uvijek imam volje i želje da dam sve od sebe u skladu sa snagama koje sada imam na raspolaganju. Sigurno neću postići da budem obožavan kao netko tko je naj-nešto, ali to je u redu. Mogu postići da budem zadovoljan s postignutim. Prihvaćanje sebe i ide za tim da sebe učinim zadovoljnim i sretnim, a ne toliko isključivo i samo druge koji to eventualno od mene očekuju.

Netko tko je mlad i hodanje mu je nešto tako obično i normalno ne može razumjeti duboko zadovoljstvo onoga koji nije više mlad i koji s naporom napravi nekoliko koraka dnevno. Ali ih napravi. Mladom čovjeku se tih nekoliko teško napravljenih koraka čini kao nešto ispod svakog prosjeka, nešto čime se ne treba hvaliti jer je sramota. Ipak onaj koji je napravio tih nekoliko koraka prihvatio je sebe i zna da je tih nekoliko koraka sve što može napraviti danas. I zadovoljan je. Naučio je prihvatiti da je tih nekoliko koraka ono što može učiniti u skladu sa svojim godinama. Jer on je starac. Ali starac koji je zadovoljniji s nekoliko staračkih pokreta nego mladić koji je osvojio prvo mjesto u trčanju maratona jer mu se rezultat nije svidio.

Jedan dio života živim ne prihvaćajući sebe. U ludom svijetu i društvu gdje smo svi prisiljeni nadmetati se do granica fizičke i duhovne izdržljivosti čovjek koji prihvaća sebe ponekad je žrtva prijezira. Posađen je na optuženičku klupu, a optužba je da je zadovoljan prosječnim i svakodnevnim. Optužba je da kvari superlativno društvo naj-ljudi. Optužen je da se previše odmara i uživa dok hoda svojom životnom stazom umjesto da je pretrči u jednom dahu ne odmarajući ni na jednoj klupi koja je postavljena uz stazu. Prihvaćanje sebe uvijek će donekle ići protiv većine i njihovog načina razmišljanja i razumijevanja čovjeka. Treba se biti spreman na napade. Lijenčina, prosječnost, nezainteresiran, indiferentan, odsutan, nije dobar za timski rad, loš za team-building. Sve su to optužbe koje ponekad mora slušati onaj koji je naučio prihvatiti sebe. Jer ljudi su umislili sebi da cijeli život čovjek mora biti naj-u svemu i ne prihvaćaju objašnjenje kako je netko prihvatio sebe i zadovoljan je malim i prosječnim stvarima. A tek kada netko tko je prihvatio sebe kaže da više ne želi biti naj-u nečemu, da mu je toga dosta i da je umoran od superlativnog svijeta hijena koje se međusobno grizu i ubijaju. Takav biva optužen za nevjeru i blasfemiju. Zar čovjek smije prihvatiti sebe i reći: Zadovoljan sam prosječnim stvarima i životom? Nije li teški grijeh protiv svijeta koji silom tjera čovjeka da nikada ne prihvati sebe i da nikada ne smije biti zadovoljan sobom? Zašto ne smije? Tko je odredio pravila prihvaćanja sebe? Tko mi smije odrediti što za mene znači prihvatiti sebe, svoje moći, snage i sposobnosti?

Istinsko prihvaćanje sebe rađa u čovjeku mirom i čvrstoćom. Odjednom nas sve manje zanima što drugi misle. Sve nam je manje stalo da budemo naj-u svemu i da ispunjavamo nerazumne prohtjeve superlativnog svijeta. Odjednom nas više ne zanima previše ni svijet ni drugi i njihove optužbe i prigovori kako samo postali obični, prosječni i svakodnevni. Nekako je najvažnije da smo sami na stazi našeg života i da zadovoljno možemo baciti pogled na obje strane našeg postojanja. I prošlost i budućnost. I da možemo kad mi to želimo, a ne kada drugi odrede sjesti na nekoj od klupa postavljenoj uzduž staze. Kako bismo odmorili. Predahnuli. Pogledali nazad u prošlost i naprijed u budućnost. Kako bismo s uzdahom zadovoljstva i ispunjenosti mogli sebi reći: Sve je onako kako je trebalo biti. Ondje sam gdje trebam biti i sve je onako kako i treba biti, razmišljam zadovoljno dok odmaram i puštam suncu da mi grije lice i tijelo.

U Sarajevu 2. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz