Neobično je da riječ dragocjeno u sebi sadrži dvije možda suprotne riječi. Drago i cijena. Naša prva pomisao je da je ono što nam je drago nema cijenu. Ali nije tako. Kada neku stvar smatramo dragom, dakle sviđa nam se, spremni smo za nju platiti određenu cijenu. Nekada smo spremni platiti i više nego što stvar vrijedi. Onda čujemo prigovor kako smo nešto precijenili. Ili kad se cjenkamo za nešto vrijedno i nudimo puno manje nego vrijedi, onda čujemo prigovor kako smo nešto podcijenili. Što je dragocjeno i kako ćemo ga prepoznati da ga ne obescijenimo? Čini se da je dragocjeno povezano s gubitkom koji ostavlja trajnost. Uspomenu. Vječni trag. Kažemo da nam je djetinjstvo ili dio djetinjstva dragocjen. Kažemo da nam je uspomena na oca, majku ili nekoga bliskog dragocjena. Dragocjeno je povezano gubitkom, ljudima i stvarima koje vežemo uz te ljude. Kao kada čuvamo obiteljsku fotografiju, možda jednu od rijetkih na kojoj smo svi zajedno kao obitelj. Kažemo kako nam je fotografija dragocjena. Neke uspomene koje postoje samo u našem sjećanju i nigdje drugo su nam također dragocjene. Kada govorimo o stvarima, reći ćemo kako su neke stvari skupocjene, ali nisu nužno i dragocjene. Obrnuto nije slučaj. Ono što nam je dragocjeno također je skupocjeno, iako to ne mora biti izraženo novcem. Dragocjena stvar ili osoba uvijek je na jedino nama poznat način i skupocjena. Riječ skupocjena sadrži u sebi riječi skupo i cijena. Kao da smo nešto skupo platili? Ako uzmete, recimo, u obzir dugogodišnje prijateljstvo s nekim u koje ste oboje uložilo puno, nije li to prijateljstvo skupocjeno? I istovremeno i dragocjeno? Nešto u našem životu ponekad je istovremeno i dragocjeno i skupocjeno. Nije uvijek lako uočiti razliku između ovoga dvoga. Ponekad je zbunjujuće zaključiti što nam je dragocjeno, a što skupocjeno s obzirom da ovo dvoje ponekad smatramo jednom te istom stvari. Iako to nisu. Nema ništa skupocjeno u nekom prijatelju kojega imamo godinama? Ipak nam je dragocjeniji od neke jako skupe stvari. Iako nije nepoznato da nekoga dragocjenog zamijenimo nečim jako skupim i skupocjenim. Nekom stvari. Događa se. I najvjernijim prijateljstvima. I najčvršćim ljubavima. Čini se da barem djelomično dragocjeno počiva na gubitku i vremenu. Prekasno shvatimo da nam je neko bio dragocjen. Potrebno je vrijeme da sazrijemo i da u nama sazrije spoznaja da je netko ili nešto dragocjen tek nakon spoznaje da smo ga izgubili. Vrijeme i gubitak obilježavaju dragocjeno. Bez ovoga dvoga dragocjeno se teško može razlučiti od jako skupog i materijalno skupocjenog. I postoji opasnost da dragocjeno bude identično jako skupom. Paradoks dragocjenog je što smo ponekad za njega slijepi. Ne jer želimo biti slijepi. Ili odbijamo vidjeti. Ponekad za pravu spoznaju dragocjenog mora proći puno vremena. Možda moramo i izgubiti da bismo otkrili dragocjeno. Lakše bi bilo kad bi moglo biti drugačije. Odmah na početku spoznati dragocjeno i truditi se da ga ne izgubimo. Znali bi što trebamo činiti. Ali s dragocjenim nije lako. I teško je. I zahtjevno. I nepredvidivo. I pred njim smo zbunjeni i postavljamo sebi pitanje: Kako nismo odmah vidjeli dragocjeno? Zašto je trebalo proći toliko vremena?  Zašto smo morali doživjeti gubitak? Takva je narav dragocjenog. Treba „prekopati“ svu silu stvari i ljudi da bi se pronašlo dragocjeno. Nije baš da će stajati negdje tek tako pored ceste obilježeno jasnim znakom „ja sam dragocjen/dragocjena“ pa ćemo ga usput pokupiti kao bilo što ili bilo koga. Ponekad se dogodi. Ali to je sreća ili su zvijezde odlučile da mora tako biti. U ostalim slučajevima moramo izgubiti i mora proći dugo vremena da otkrijemo dragocjeno. Što je dragocjeno? Reći ćemo riječ koja se sastoji od riječi drago i cijena. Je li samo to?

Ili je dragocjeno odnos vremena i gubitka koji u nama tiho raste, sazrijeva dok u nama ne odraste nepogrešiva spoznaja da smo ispustili i izgubili nešto dragocjeno ili nekoga dragocjenog? Obično je ovo drugo. I ponekad se ne možemo načuditi našem sljepilu dok smo godinama gledali nekoga pored sebe ne znajući da je taj netko dragocjen/dragocjena. Bilo bi nam lakše da je drugačije. Ali tako je s dragocjenim. Tek kad ga nema, kad ga izgubimo, spoznamo što smo pustili iz ruku. Možda nismo mogli učiniti ništa. Možda je moralo doći do prolaska vremena i gubitka da bi shvatili. Ali tko će znati? Tako je u životu s dragocjenim. Ponekad nam je ispred nosa i na dohvat ruke, ali koje koristi kad smo slijepi. I kad progledamo radije bi da nismo progledali jer nas zaboli spoznaja da smo dragocjeno izgubili. S koje god strane pogledamo, nekako smo uvijek na gubitku. Teško je i mučno s dragocjenim. Rado bismo voljeli imati drugačije oči kojima bi odmah mogli prepoznati dragocjeno. Ali nemamo drugih. I ove koje imamo, ponekad ne služe ničemu. Gledaju, naprežu se i navodno vide. Kad izgubimo dragocjeno, ispostavi se da nisu vidjele ništa. Bile su slijepe za dragocjeno, iako su možda dobro vidjele jako skupo i skupocjeno. Ipak jako skupo i skupocjeno nije ponekad isto što i dragocjeno. Osjećamo to kad smo okruženi jako skupim i skupocjenim, ali smo i dalje nesretni jer smo izgubili dragocjeno.

U Sarajevu 14. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com