Nakon prvotnog šoka i jeze, ljudi su počeli smireno nositi svoje maske. Štoviše, neki su to počeli činiti poprilično uznosito, a cijela stvar kao da već postaje pomalo „šik”. Dosjetljivi proizvođači i trgovci već nude maske za lice u najrazličitijim oblicima i bojama, nadilazeći tako one uobičajene sterilne bijele i zelene izričaje. Počeo sam doživljavati naprosto nešto oslobađajuće šetajući ovih dana svoju masku po posve maskiranoj gradskoj špici. Pomislih, naime, kako je život svejedno već odavno najobičniji maskenbal, tako da sada konačno jasno znamo na čemu smo. Tek ovako, ne gledajući više izravno u sva ta ljudska lica, čovjeku nekako postaje jasno da ih zapravo nikad nije ni vidio. Suština je oduvijek bila i ostala sakrivena tamo negdje iza.
Koncept infekcije
Pandemija, koliko god ružna bila može nam itekako pomoći da posvijestimo sebi malo bolje taj sam koncept infekcije u današnjem društvu i životu. Jer nisu samo bakterije i virusi ono što inficira. Slično vrijedi i za toksične informacije kojih danas svakako ne manjka. Tako dolazimo do pojma mema – informacijskog gena, o kojem smo već ranije pisali. Naime, informacije se u mnogo toga ponašaju baš kao i živa mikroskopska bića. Imaju tendenciju širenja od čovjeka do čovjeka, i itekako nam mogu nauditi. Osim toga, informacije također mutiraju baš kao i virusi, bilo da ih netko dodatno krivo prenese ili da ih svjesno ojača nekim dodatnim informacijama i argumentima. Kako god, i tu je definitivno potrebno početi prati ruke i nositi kakvu jaču masku, jer nema nikakvog smisla primati sve ono za što nismo sigurni ni da je istina, ni da je nešto dobro, niti da ćemo od toga na kraju imati kakve koristi (Sokrat).
Korona rulet i „spasonosna” blizina smrti
Ima nečeg praiskonski hazarderskog u ophođenju s koronavirusom. Naime, testovi su po riječima stručnjaka tek pedesetak posto pouzdani. Onda nam nadalje kažu kako istu 80% ljudi preboli bez većih problema, tek s blažim simptomima. Preostalih 20% oboljelih će se dobro napatiti, a svaki četvrti ili peti od njih će na kraju umrijeti. Pa sad ti kontaj jesi li je već dobio ili si je čak ne znajući možda i prebolio, ili te tek čeka Kalvarija, pa možda i smrt. No, koliko god čudno zvučalo, čak i u ovom sablasnom iščekivanju, čovjek može pronaći nešto dobro. Pomisao o vlastitoj smrti je svakodnevno gledano daleko od misli i strepnji mladog i zdravog čovjeka, pa se onda već brine zbog čega se inače i brine, i plaši se čega se plaši. A zatim te iznenadna blizina smrti podsjeti na to da je ona uz rođenje jedina posve pouzdana i istinita datost ljudskog života. „Moram ovo, moram ono” … ma ne moramo, samo se mora umrijeti, a uz to onda preostaje da se valjda još jedino isplati čestito i spokojno proživjeti ove kratke dana našeg života.
Bogatstvo duha – mnogo više od floskule
Kad god je teško, mi se šalimo, i što je teže to se bolje i luđe šalimo. Jednostavno, takav smo narod. Usput rečeno, nismo još ispraznili ni police supermarketa, nego naprotiv i s takvima na kraju opet zbijamo šale. Duh je čudna stvar. Prija mu sve ono što ne prija tijelu. I tako onda u vremenu dok cijele nacije ostaju bez pameti, mi pričamo viceve. Možda nam ekonomija jest katastrofa, a politika odron. Možda čak da svi u tome nosimo i dio vlastite odgovornosti, ali bez obzira na to, barem imamo duha. I budite sigurni da je to pravo bogatstvo, te da bi vam sve to strašno nedostajalo bilo gdje vani da odete.
U Sarajevu 9. IV. 2020.
M. B.
Izvor (foto): ©Pinandika Anindya Guna|Dreamstime.com
