Ponekad kada imate stari auto sklon kvarovima, jedino na što mislite na semaforu u jeku gužve jest da se ne pokvari. Ili kad patite od nesvjestice, nadate se da se nećete onesvijestiti u društvu gdje bi vas svi mogli vidjeti. Nije problem ako ste sami na cesti i auto vam se pokvari. Niti ako vas uhvati nesvjestica kad ste negdje sami gdje vas nitko ne vidi. Kad ste sami, osjećate se manje sputanima vlastitim strahom. Kada ujutro sjedate u auto osjećate određenu napetost: „A što ako mi se pokvari u vrijeme najveće gužve“, ili: „A što ako me nesvjestica pođe hvatati za vrijeme nastupa, govora dok su sve oči u mene uprte“. Iako se ništa ne mora dogoditi. Nemir je strah od nezgode ili neuspjeha koji se ne bi mogao sakriti od drugih. Nemir je povezan s načinom kako vidimo sebe u budućim trenutcima koji se imaju dogoditi. Auto koji se često kvari, neće u nama izazvati nemir ukoliko znamo da ćemo biti sami na cesti čak i ako se pokvari. Jer nećemo stvoriti gužvu. Neće biti psovke. Blaga nesvjestica dok sami vježbamo nastup pred ogledalom, neće izazvati nemir. Ali razmišljanje što ako nam se to dogodi dok stojimo pred drugima hoće. Moguće da ima različitih nemira. Različitih uzroka. Različitih okolnosti.

Među nemirima postoji nemir koji u nama nastaje od straha zbog budućeg, a što nećemo moći sakriti od drugih. Nazovimo ga nemirom otkrivanja. Nemir otkrivanja je napetost koju osjećamo onda kada nam je pred očima samo misao da nitko drugi ne zna. Ne vidi. Ne čuje. Ne primijeti. Ne pita. Nemir otkrivanja razotkriva nešto što mislimo da drugi ne smiju znati. Auto? Da. Ali ne pokvaren. Nitko ne smije znati. Zašto? Svi će gledati u mene. Upirati prstom. Nesvjestice? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Slabić. Kukavica. Napadi panike? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Lud. Psihički nestabilan. Nemir otkrivanja je strah od drugih. Nemirom otkrivanja stvaramo zbunjenost u sebi. Jer nemir otkrivanja zabranjuje da bilo što naše i u nama bude slabo i nesavršeno. Kada nas obuzme nemir otkrivanja (što će reći drugi i kako će nas gledati?), paradoksalno mi težimo skrivanju. Svega. Sve krijemo. Svaki nedostatak. Nemir otkrivanja nas uvjeri da je sve sramota i da sve svega trebamo stidjeti. Iako ne treba.

Razumljivo je da se auto može pokvariti na semaforu. Razumljivo je da možemo imati nesvjestice zbog napora i iscrpljenosti. Razumljivo je da možemo imati napade panike jer nas je ponekad strah nepoznatoga ili iznenadne nove situacije. Nemir otkrivanja ne razumije. I ne prihvaća. Tjera nas da budemo savršeni. Do iznemoglosti. Ne dopušta pad. Poraz. Neuspjeh. Osim kada smo sami. I kada nas nitko ne gleda. I ne vidi. I ne promatra. Tada nas ne treba. Napušta nas. Opustimo se. Jer nemir otkrivanja se javlja samo kad nas drugi promatraju. Njegova snaga izvire iz naše slabosti kako ne smijemo nikada pokazati slabost, nedostatak, gubitak pred drugima. Nemir otkrivanja se koristi sramotom kao najjačim oružjem. Progoni nas. Stidi se, treba te biti sramota što će drugi reći?0!

Nemir otkrivanja se javlja u onoj negativnoj pokudi koju smo često slušali: Šta će svijet reći, što će selo reći, hoćeš li da se svijet nadvodi i da nam se smije. Zbog jakog utjecaja i nemogućnosti da se odupremo nemiru otkrivanja, koliko smo puta uskratili podršku onima koji su nam bližnji. Stidjeli se njihove patnje. Njihove bolesti. Njihovih nedostataka. Skrivali naše vlastite sasvim normalne pojave koje se uz malo pravog ohrabrenja mogu pobijediti. I naše nesvjestice. I napetosti. I napade panike. Nemir otkrivanja nas je sabio u jednu nepodnošljivu točku. Zatvorio u suviše malen i zagušljiv prostor u kojem nedostaje zraka. Gdje se gušimo.

Budi savršena. Gledaj i pazi što će drugi reći. Ne pričaj. Šuti. Čekaj dok gosti odu. Ne pita te se ništa. Ne pričaj gluposti. Lepeza nipodaštavanja kojom se nemir otkrivanja služi da bi nam otežao život je široka i raznobojna, ali sve one na ovaj ili onaj način dolaze od straha da drugi ne smije znati i vidjeti našu slabost i naš nedostatak.

Nemir otkrivanja vlada nad nama i kad odrastemo. Možda u manjoj mjeri. Ali vlada. Jer i sad kad nam auto stane, ne mislimo na sebe, nego što će drugi reći. Jer i sad kad imamo nesvjesticu, ne mislimo na svoje zdravlje, nego što će drugi reći. Jer i sada kada imamo napade panike, ne mislimo na iscrpljenost, stres i napor i potrebu da se odmorimo. Sramota. Kako nas nije stid tako misliti. Nego mislimo što će drugi reći ako nas vidi da malo vrludamo cestom. Nemir otkrivanja nas udaljava od brige o samima sebi. Uvjerava nas da je sramota i grijeh voditi brigu o sebi i da se to ne smije. Nemir otkrivanja kojega proizvodi okolina koja se brine samo što će i kako će nas gledati drugi i što će drugi reći. I kad odrastemo u takvoj okolini, uvijek nas je stid i sramota kad se pokaže da smo nesavršeni.

Nemir otkrivanja je neprijatelj ljudskosti i njezinih nedostataka i nesavršenosti. Izgrađen kao mehanizam kontrole i ponašanja savršenih ljudi, oduzima nam mogućnost da kao ljudi ponekad osjećamo sasvim normalne ljudske slabosti i nedostatke. I nesvjesticu. I napad panike. I umor. I ljutnju. I neraspoloženost. I toliko toga što nas čini ljudima. Pretvara nas u eksplozivne naprave koje samo razmišljaju što će drugi reći i kako nas vidi. Opasne ljudske naprave koje eksplodiraju iznutra i sebe uništavaju i razaraju iznutra.

Ponekad kad više ne možemo izdržati pritisak nemira otkrivanja koji u svemu vidi sramotu i razlog da se stidimo, treba mu postaviti pitanje: Zar je važno što drugi misli i vidi? I natjerati ga da odgovori. Uskoro ćemo shvatiti da nema odgovor na naše pitanje i da je nas cijelo vrijeme lagao i držao u ropstvu.

Zar je važno ako smo nesavršeni i imamo nedostatke i ako ih nekad vidimo na drugima i drugi ih vide na nama? Zašto biti nemiran od jutra do mraka oko toga danima, mjesecima, godinama ili, ne daj bože, cijeli život? Treba se čuvati nemira otkrivanja. Može zarobiti. Toliko nas začarati da zaboravimo da ponekad možemo, trebamo i smijemo pokazati da smo nesavršeni bez obzira što će drugi reći i u kojem smjeru pokazuje njegov prst ili pogled.

U Sarajevu 20. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com;Copyright: Katarzyna Białasiewicz