Možeš biti sve što želiš, ako stvarno u to vjeruješ. Ovakve i slične rečenice postale su skoro nezaobilazne kod današnjih različitih motivacijskih govornika čiji se broj svakodnevno povećava. Njihova namjera je probuditi u ljudima vjeru u same sebe, ohrabriti ih ka ostvarenju njihovih snova, usmjeriti ih prema uspjehu. Pa tako se često pojavljuju govori ili tekstovi tipa: ”U pet koraka do uspjeha”. Zvuči vrlo primamljivo i lijepo. Moramo priznati da nikome od nas nije odbojna ideja biti uspješan, moćan, slavan, bogat. No da se malo pozabavimo ovom rečenicom s početka. Možemo li uistinu biti i ostvariti sve što želimo? Počet ćemo s jednim jednostavnim primjerom. Zamislite osobu koja nije glazbeno nadarena, a svim srcem želi postati poznat i slavni pjevač ili pjevačica. Bez obzira na njen trud, zalaganje, vježbanje, ona jednostavno nikad neće ostvariti zavidnu glazbenu karijeru, a možda će čak nailaziti na ponižavajuće kritike, odbijanja, podsmijehe i što sve ne. To sve izazvat će različite frustracije pa možda dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema. Pitamo se je li njena velika želja vrijedna svega toga? Iako se kaže da talent čini jedva 10% uspjeha, a ostalih 90% spada na vježbanje i marljivi rad, ipak je tih 10% itekako potrebno. Oni stoje u temelju, oni su potencijal koji radom treba dovesti do realizacije.
No otkud nama uopće ideja da moramo biti uspješni, imati zavidnu karijeru, biti prepoznati kao vrsni stručnjaci i sl.? U osnovi toga stoji naša primarna želja da imamo i budemo ono što drugi ima i jest. To je tzv. ”mimezis” o čemu govori kulturni antropolog René Girard, više puta spominjan na ovom portalu. Girard kaže da ljudi žele ono što vide da drugi žele. Tako i mi smatramo da nam treba neki veliki uspjeh samo zato jer smo to vidjeli od drugih. No to ne znači da je to nešto što ja stvarno želim i što mi stvarno treba. Vezano za prethodni primjer, danas je uistinu postalo popularno željeti biti poznati, slavni pjevač. Čini nam se to vrlo jednostavnim načinom da postanemo uspješni. Redovito gledamo različite glazbene natjecateljske emisije, pa pomislimo: „Ako mogu oni, zašto ne bih mogao i ja“. Ne razmišljamo o tome je li to stvarno ono što ja želim ili me primamila želja onog drugog. Stoga je pokatkad ljudski autentičnije ne željeti ništa, nego željeti bilo što i to samo zato jer netko drugi to želi. Vidimo kako nas zapravo naše želje mogu odvesti na potpuno krivi trag, na nešto za što uopće nismo sposobni. I toga trebamo biti svjesni. Ne možemo svi biti pjevači, sportaši, akademici, youtuberi, glumci itd., ali ni ne trebamo. Howard Gardner, harvardski profesor, govori o višestrukoj inteligenciji i nabraja ih čak osam. Dakle, svatko od nas ima različite talente, pa koliko god nam se naš talent sviđao ili ne, trebali bismo ga nastojati razvijati jer jedino tako ćemo pronaći vlastiti put ostvarenja i dati nekakav smisao našem životu. Možda ponajbolji primjer za ovo nam je Nick Vujičić, čovjek rođen bez ruku i nogu. Unatoč tim realnim nedostatcima zbog kojih nije mogao biti npr. najbolji NBA igrač, ipak je pronašao put ostvarenja u svom životu, te je danas jedan od najpoznatijih govornika koji mijenja ljudske živote diljem svijeta.
U Mostaru 12. 3. 2020.
K. L.
Izvor:
https://www.institute4learning.com/resources/articles/multiple-intelligences/ (Stanje: 12. 3. 2020.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov
