Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra  da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja  nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg