Ima različitih zaborava. Teško ih je sve posložiti. Neki su nevažni. Kao kad zaboravite ostaviti ključ u vratima i stavite ga na stol. Važnost zaborava ovisi od događaja na koji se odnosi. Neke događaje ne zaboravljamo. Neke zaboravljamo. Ne možemo uvijek odlučivati o kolektivnim zaboravima. Ponekad nas se i ne tiču. Nismo bili dionici događaja na koje se zaborav odnosi.
Među zaboravima postoje oni koji se tiču nas. Oni su osobni. Osobni zaborav je pomirenje sa samim sobom. Prihvaćanje da drugačije nije moglo biti iako je bilo najgore moguće i najteže za preživjeti. Osobni zaborav nije gubitak pamćenja. Nije oboljenje od bolesti koja napada mozak i fizičku memoriju u našoj glavi. Osobni zaborav je preobražaj. Izgradnja novog svijeta. Kao kada zaboravite uvredu. Ali zaboravite tako da ne ostane nikakav trag u vama. Kao da nikada prije niste susreli onoga koji vas je uvrijedio. Osobni zaborav početak je oproštenja.
Nije uvijek lako utvrditi što treba učiniti prvo. Zaboraviti ili oprostiti, ili obrnuto? S tim se mučimo. O tome se pitamo. Cijeli život. Ako zaboravim do kraja, tko će pamtiti događaj? Ako ne zaboravim do kraja, kako ću oprostiti? Ima jedna misao o zaboravu koja ide otprilike ovako: zaboraviti znači oprostiti bogu što ne postoji da spriječi kraj. Kao da treba zaboraviti bogu što nam je propustio pomoći kad je najviše trebao. Opet se vraćamo na isto. Kako zaboraviti nekome tko je trebao biti uz nas? Osobni zaborav uključuje onoga koji nas na neki način povrijedi. Uključuje i onoga koji nije spriječio uvredu. Iza kolektivnog zaborava se možemo sakriti. Nismo direktno pitani jesmo li zaboravili. Ne moramo dati izravan odgovor. Možemo ga sakriti u masi i kakofoniji glasova drugih.
Osobni zaborav ne dopušta skrivanje. Postavlja izravno pitanje i zahtjeva izravan odgovor. Možemo se sakriti i iza kolektivnog oproštenja. Nismo izravno pitani opraštamo li ili ne opraštamo. Zato u kolektivnim zaboravima i kolektivnim oproštenjima uvijek ima nešto od ljudske dvoličnosti. Osobni zaborav ne trpi licemjerje. Pred nas stavlja otvoreno pitanje koje glasi opraštaš li ili ne opraštaš? Osobni zaborav tiče se uvijek samo mene i nikoga drugog. I nitko drugi ne može za mene zaboraviti. Kod kolektivnog zaborava može se dogoditi da me se i ne tiče i ne moram zaboraviti. Mogu pamtiti ako želim.
Ako je zaborav početak oproštenja, uvijek je teže meni kad trebam zaboraviti. Lakše je zaboraviti kad smo grupa, kolektiv. Kolektivni zaborav ne može izroditi oproštenje ako nema osobnog zaborava. Osobni zaborav početak je kolektivnog zaborava, kao što je osobno oproštenje početak kolektivnog oproštenja. I uvijek nailazimo na pitanje: zašto zaboraviti onda kada nema onoga tko je bio smisao života, kad nema više onoga koji ne postoji da spriječi kraj?
Zaborava je puno. Najbolji su oni koji s ranama uklanjaju i ožiljke. Bili oni osobni ili kolektivni. I osobni i kolektivni zaboravi postaju istinski zaboravi kada nema ožiljaka. Kada je snaga bilo osobnog bilo kolektivnog oproštenja izbrisala i njih. Ostaje dilema. Uvijek. I nije lako razmrsiva. Ako istinski zaboravim ili zaboravimo želeći novi početak i novi svijet, jesam li pravedan prema onom koga više nema, koji je bio smisao života? Ako istinski ne zaboravim ili ne zaboravimo, onda neće biti novog početka i novoga svijeta. Ni za mene ni za njega. Ni za nas. Ni za njih. Opet nije li bog onaj koji treba to učiniti umjesto mene. Umjesto nas. Ali kako će to učiniti kad ga nije bilo da spriječi kataklizmu?
Zaborav je težak teret. Radije ga nosim. Nije lako odlučiti se zbaciti ga. Ispada da sam kukavica. U odnosu na one koji traže da ne zaboravim. Na njegovo mjesto postaviti oproštenje zahtjeva nezamislivu žrtvu. Priznati da je onaj koji je bio smisao života trpio uzalud. Priznati da bog nije postojao da spriječi zlo. Zaborav je gordijski čvor. Dvostruka oštrica koja visi iznad naših pamćenja i memorija. Oštrica koja bi nas oslobodila tereta da pamtimo preživljeno. Oštrica koja bi nas okrivila da smo izdali one koji su bili smisao života. Zaborav je pitanje. Bez odgovora. Postoje parcijalni i privremeni odgovori. Ali nema konačnog odgovora. U odnosu na zaborav, mi smo kao na klatnu. Ljuljamo se između želje i potrebe da zaboravimo jer nas pamćenje počinje boljeti. I između straha i osjećaja krivice da nam nije dopušteno zaboraviti iako možda želimo.
Zaborav je klatno. Teško životno klatno na kojem se svakodnevno ljuljaju naše savjesti i unutarnje borbe. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat. Tik – tak. I tako nekad moramo cijeli život. Ljuljati se na klatnu zaborava jer ne znamo što nam je činiti i što smijemo učiniti. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat koji otkucava. I mi se ne možemo odlučiti na koju stranu klatna konačno treba prevaliti i zaustaviti sat.
U Sarajevu 4. 2. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder
