Nema puno velikih događaja u životu. I ako ima, kratki su. Ne traju dugo. Život donosi tek nekoliko velikih događaja. Ostanimo kod sretnijih. Rođenje, prvi dan škole, prva ljubav, matura, završetak fakulteta, posao, sklapanje braka… Ujutro slijedi buđenje. Otriježnjenje kojim se veliki događaj života utapa u svakodnevnicu. Danas ste diplomirali, sutra je već sve tako obično. Bili ste na medenom mjesecu. Nekoliko dana kasnije život je uobičajen, neuzbudljiv. Život se sastoji od svakodnevnica. Svakodnevnih jutarnjih buđenja poslije epohalnih životnih događaja. Svakodnevnica nije samo praktično ponavljanje dnevnih rituala od ustajanja do odlaska na spavanje na kraju dana. Svakodnevnica je prihvaćanje iskustva o vrlo malom broju velikih životnih događaja. Svakodnevnica je mirenje s kratkoćom i ograničenošću polaganja mature, obrane dimplomskog, sklapanja braka. Svakodnevnica je uvažavanje iskustva drugih. Onih koji nas podučavaju da se život živi između velikih događaja.
Mladi bračni par na vjenčanju ne bi volio čuti čestitku nekog starijeg bračnog para koji s uzdahom govore kako je vjenčanje prekrasno, ali sutra treba živjeti svakodnevnicu. Onaj (ako ima sreću) koji prvi put počinje raditi, ne bi volio čuti od nekog starijeg kolege kako će mu posao dosaditi jer se mora svakodnevno raditi. Ni student ne bi volio čuti na dan obrane završnog rada mentora koji mu čestita na trudu i radu i napominje ga kako svakodnevnicu treba sutra živjeti bez obzira na diplomu. Ne volimo da nas netko podsjeća u trenutku naših velikih životnih događaja kako se ujutro treba probuditi i nastaviti živjeti. Kao da se veliki životni događaj nije niti dogodio. Ne trpimo uvijek podsjećanje kako je svakodnevnica najduže razdoblje života i kako je tek jedva primjetan dio života onaj u kojem se nešto veliko dogodilo. Kao kad vam kažu vjenčanje traje kratko, medeni mjesec nešto duže, a brak cijeli život, odnosno najduže. Ne volite da vam se to govori na dan vjenčanja. Ili na neki drugi vama životno važan dan. I kod epohalnih događaja života okolnosti se trebaju poklopiti. Makar vam se činilo nemogućim, može se dogoditi da vam prvi dan škole bude loš, da vam prva ljubav ne uzvrati, da padnete na maturi, da ne položite diplomski, da otkažete vjenčanje, da vam propadne medeni mjesec, da se na početku braka razvedete. Veliki životni događaji mogu prerasti u epohalne katastrofe koje doživljavate kao propast svijeta i svemira.
Ali ako se, ne daj Bože, nešto tako i dogodi, čeka vas svakodnevnica. Ujutro se treba probuditi i pokušati odživjeti dan kao da jučer niste pali na maturi, kao da vam nije propao diplomski, magisterij, doktorat, kao da vam nije propalo vjenčanje ili tek sklopljeni brak. Svakodnevnica je monotona i dosadna, ali ona je i lijek. Svakodnevnica vam pruža dovoljno života i stvarnosti da se ne zanosite kako nakon velikog životnog događaja slijedi dugotrajno razdoblje neponovljivog uzbuđenja i strasti. Svakodnevnica vam je poput dobrog prijatelja. Navečer se s vama zajedno napije ili vas trijezna pušta da se vi napijete. Otprati vas kući. Ujutro vas tješi kako će sve biti u redu dok vas glava boli. Svakodnevnica vas liječi od neostvarivih i nemogućih snova i želja kako ne biste ugrozili svakodnevni život i njegove zadaće i obveze. Liječi vas i od gorkog okusa koji u vama ostavljaju epohalni životni događaji koji su se pretvorili u velike katastrofe. Liječi vas od iluzije o drugima, njihovom karakteru, navikama i sposobnostima. Liječi vas od zabluda koje imate o sebi. Svakodnevnica liječi od oholosti, nezasluženih zasluga i neutemeljenog ponosa. Svakodnevnica ne prihvaća naše sklonosti prema dramatizaciji života, nepovjerljiva je prema našem postavljanju samih sebe u središte svemira.
Susret sa svakodnevnicom je kao susret s mudracem za kojega vam drugi kažu kako je riječ o nekome tko vam može puno pomoći. Naoružate se svojim planovima, maštanjima, snovima i očekivanjima. Razmišljate o vlastitoj veličini. Razmišljate o tome da nećete ništa manje prihvatiti osim vjerovanja da ste veliki i da se život mora živjeti kao na dan vjenčanja, dan mature, dan diplomskog. Uzbudljivo, strasno, nemirno i nepredvidivo. Život mora biti, uvjereni ste, kao medeni mjesec i ništa manje vas neće zadovoljiti. I tako maštajući o vlastitoj epohalnosti i veličini svog života, dođete do starca. Njegova duga bijela brada, duboko zamišljene oči ulijevaju vam nadu da će se složiti s vama. Niste mu se ni predstavili, a već mu objasnite što i kako život mora biti i od kakvih se događaja mora sastojati i da nećete ništa manje od toga prihvatiti makar morali odustati od samog života. Starac vas strpljivo sasluša. Kad završite svoj monolog i izlaganje o tome kako zamišljate svoj život, starac vas potapše po ramenu ili pomiluje po licu i nasmiješi se. Onda kao i mnogima prije vas koji su mu došli s istom pričom kaže: Polako, treba se ujutro probuditi i sutrašnji dan treba odživjeti. Kakvo razočarenje vas. To nije odgovor koji ste željeli čuti.
Svakodnevnica je poput mudrog starca koji podsjeća svakog koji mu dođe kako se treba ujutro probuditi i današnji dan odživjeti kao da se jučer ništa veliko nije dogodilo. Kao da vas život ujutro dok sanjarite i maštate o velikim životnim događajima potapše po ramenu ili pomiluje po glavi ili licu i kaže vam: Polako, prvo trebaš ustati iz kreveta i umiti se… Ne volimo uvijek svakodnevnicu, s njom se teško mirimo i teško je prihvaćamo. Iako nam poput mudrog starca želi pomoći kako da odživimo cijeli život i ne odustanemo od njega i od sebe. Govori nam: Polako i strpljivo, prvo ustani, namjesti krevet i spremi se za današnji dan. Život nije isključivo prva ljubav, matura, diplomski ispit, dan vječanja, medeni mjesec. Upravo suprotno. Život je najviše ono što je između vječanja, mature, diplomskog, medenog mjeseca. Život je najčešće svakodnevnica.
U Sarajevu 18. 1. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyrught: Pavlo Vakhrushev
