Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca. Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.
Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.
Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.
Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.
U Sarajevu, 8. I. 2020.
M. B.
Izvor (foto): Željko Pasković
