Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.
Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.
Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.
Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.
Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.
Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?
U Sarajevu 3. 1. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc
