Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel