Predrasude su unaprijed stvorena uvjerenja ili sudovi o nekomu ili nečemu, najčešće o pripadnicima društvene skupine kojoj sami ne pripadamo. Premda postoje i pozitivne predrasude, obično se uzima da su puno češće one negativne.

Predrasude po sebi imaju veze s cijelim nizom logičkih pogreški. Ne ulazeći ovdje u tančine, općenito bi se s logičke strane moglo prigovoriti da predrasude predstavljaju izrazito površne i apstraktne sudove koji se vole nakačiti najčešće za negativne pojedinosti o nekomu ili nečemu, te ih do neslućenih i opasnih razina preuveličati. Na primjer: „Crnci su jako opasni, jer su to kriminalu skloni neradnici koji neprestance misle na seks.” Vidimo, ovdje nema velikih crnih sportaša, kao ni umjetnika; nema ni Mendele, nema Luthera Kinga … Spominju se samo nerad, promiskuitet i kriminal, i to u velikim količinama.

Potonji primjer nas podsjeća na to da se pojam predrasuda počesto odnosi na društvene negativnosti iz rasističkog, šovinističkog i bigotističkog spektra. Međutim, moguće da se u skladu s tim susrećemo ujedno i s najvećim problemom predrasuda danas. Tako, danas postoji cijela jedna velika globalna populacija koja će uznosito ustvrditi kako oni vrlo dobro toleriraju obojene, migrante i homoseksualce, te da su kao takvi slobodni od bilo kakvih predrasuda. Ovo bi bilo sasvim točno kad ne bi bilo i puno drugih predrasuda koje uvelike nadilaze prije spomenuti negativni spektar.

Predrasuda je zapravo toliko puno da bi se čovjek slobodno mogao nazvati bićem predrasuda:

• Mladi su puni predrasuda prema starijima, ali i stariji prema mladima;
• Muškarci su puni predrasuda prema ženama, kao i žene prema muškarcima. Ta ne važi li često među obje skupine da su oni drugi „svi isti”, a što po sebi nije ništa drugo do li teška predrasuda?
• Malograđani su puni predrasuda prema seljacima, kao i građani prema malograđanima;
• Tradicionalisti su puni predrasuda prema modernistima, a modernisti zatim možda još i više prema tradicionalistima;
• Šefovi i direktori su puni predrasuda prema svojim uposlenicima, kao i ovi drugi prema njima;
• Bogati su puni predrasuda prema siromašnima, kao i siromašni prema bogatima (a srednji sloj, zatim, i prema jednima i prema drugima – skoro podjednako);
• Prirodo-znanstvenici su puni predrasuda prema humanistima, a ovi drugi im svakako ne ostaju ni najmanje dužni;
• Da ne nabrajamo sve pojedinačno, na kraju ćemo samo nabacati još koji suprotstavljeni par: domaći-pridošlice; zabavnjaci-narodnjaci; ekstroverti-introverti; obrazovani-neobrazovani; vjernici-ateisti; a svijet politike i suprotstavljene navijačke skupine da i ne spominjemo.

Zato bi se za kraj moglo reći da je gotovo nemoguće biti čovjek, a ne biti sklon nekoj predrasudi. I stoga se čini da ukoliko u svemu tome ne želimo izgubiti kontrolu, onda je najbolje da budemo svjesni vlastitih predrasuda, te da ih priznajemo – i sebi, i drugima. U protivnom bi nam se moglo dogoditi kao sa onim Hebbelovim egoistom: “Egoisti su svi. Ali najgori je onaj koji ne vjeruje da to jest, jer mu za to nedostaje mjerilo.”

U Sarajevu, 18. X. 2019.

M. B.

Izvori:

• Predrasuda, u: Hrvatska enciklopedija online, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50076 (Stanje: 18. X. 2019.);
• Friedrich Hebbel, Wikicitat, Izvor: https://hr.wikiquote.org/wiki/Friedrich_Hebbel (Stanje: 18. X. 2019.);
• Predrasuda,u: Velika epohina enciklopedija aforizama, Epoha – Zagreb, 1968., s. 542-543.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright:  Andrii Yalanskyi