Iz iskustva vjerojatno već i sami znamo kako pojam „samoljublja” krije brojne loše konotacije. Ova nas riječ nekako već sama po sebi podsjeća na nečiju oholost, sebičnost, bahatost, samoživost i sl. Međutim, postoji i onaj pozitivni vid ljubavi prema sebi koji nas podsjeća na samopoštovanje, čuvanje vlastitog zdravlja, dobrog glasa i integriteta. Osim toga, tko ne voli sebe teško da će i druge voljeti. U tom smislu jedna zdrava ljubav prema sebi predstavlja i mjeru naše ljubavi prema drugim ljudima. Dakle, ovdje se postavlja pitanje kako iskreno voljeti sebe, a da se ne upadne u ono himbeno i samoživo samoljublje, izbjegavajući svakako usput i onu treću, izgledno najgoru opciju – jedan, tako da kažemo, neskriveni i otvoreni prijezir prema samom sebi?

Geni, odgoj, mentalitet

Kažu da nas ove tri stvari iz podnaslova najviše određuju kao ljude. Ne kaže se uzalud: „Pljunuti ćaća” … ili ono „ista mater” – već nas to podsjeća odakle smo, od koga smo i kako otpali. Stoga ovdje već možemo postaviti jedno jednostavno, ali posve suštinsko pitanje: Mogu li voljeti istinski sebe ako ne volim svoje roditelje? Naravno, svi oni koji su imali dobre roditelje pitat će se kakvo je to pitanje uopće? Ali eto, nisu svi bili te sreće da ih imaju, a i oni što su ih ipak imali, imali su svakako s njima i poneko loše iskustvo koje se itekako zna urezati u sjećanje i kasnije opterećivati bilo odnos s njima, bilo sjećanje na njih. Ovo je inače vrlo klizak teren i osjetljiva tema glede koje i nije jednostavno naći optimalno rješenje. Osuda vlastitih roditelja neminovno predstavlja i osudu njihovog djela – samog sebe, pa ti onda slobodno pričaj da se voliš koliko god hoćeš. Opet, s druge strane, ako to sve počnemo potiskivati unutar sebe i praviti se da je s njima bilo sve u redu, eto ti neuroze i to na kvadrat!

Slična izazovna napetost prati i ostale, šire, odnose i relacije koji nas također kao ljude sačinjavaju i definiraju. Možemo mi pričati koliko hoćemo da nam je dodijala naša Bosna/Hercegovina, Hrvatska ili Srbija i sve u njoj/njima, ali kad progovoriš u Njemačkoj dvije riječi, Nijemac ti odmah kaže: „Nisam siguran jesi li Čeh ili Poljak, ali neki Slaven sigurno jesi?” U Istanbulu sam inače glede toga doživio još frapantnija iskustva, osobito u čuvenoj Kapali čaršiji. Tamo radi sama krema vještih i nasrtljivih turskih trgovaca. Ugleda te s deset metara u onom općem međunarodnom metežu i odmah te bez ikakve dvojbe počne dozivati na tvom jeziku. Neke od njih sam baš sa zanimanjem i pitao kako znaju odakle smo, a oni odgovore da to jednostavno znaju (valjda po izgledu, odijevanju, hodu…). Dakle, tko pljuje po svom podneblju, neminovno pljuje i sam po sebi. To si jednostavno ti; dio si baš te cjeline, volio je ili ne, a opet, kao i u prethodnom slučaju s roditeljima, zar trebamo bezrezervno prihvaćati nešto što nije u redu, i to eto kao samo zbog toga da ne bismo usput nagrdili i sebe?

Granice nutarnjeg i vanjskog svijeta

Sve ljude koje usput upoznamo i s kojima imamo nekakve društvene interakcije mi pamtimo i usvajamo u vidu ideja. Namjerno ovdje ističemo ovo „ideja”, a ne sjećanja, jer sjećanja su fiksirana. Ona su takva kakva jesu ili nisu, dok su ideje na svoj način žive i promjenjive. Jer kao što s nekim poznatim likom mogu komunicirati na javi, s njime mogu komunicirati i imaginarno u sebi. Tako se s vlastitim idejama o ljudima koje poznajemo možemo redovito družiti, razgovarati, voljeti se, ali i svađati, mrziti se, pa čak u nekim slučajevima tući i ubijati. I sad dolazimo do one ključne stvari, o kojoj smo nekoć već pisali. Premda naša ideja o nekoj osobi ima nekakve veze sa onom stvarnom osobom, ona to istovremeno ni nema. Prava osoba je van, i ona je uvijek manje ili više svoja, dok je ideja prvenstveno naša i unutar je nas samih. Tu je nastala, tu egzistira, tu i ostaje.

Upravo jer je ideja dio nas, naš nutarnji odnos prema njoj prvenstveno predstavlja naš odnos prema nama samima, a ne prema onoj stvarnoj osobi. I tako na koncu stižemo do nemalog, ali obećavajućeg izazova: Pokušati odvojiti naša izvanjska loša iskustva s drugim ljudima od one nutarnje ideje o svemu tome koja ostaje u nama. Koliko god da me je netko povrijedio i razočarao, neću se zbog toga u mislima svađati s njime, jer to nije ništa drugo do li svađa sa samim sobom. To je ujedno i problem dvojnosti ideje. Vlasnik je jedan, a autor je netko drugi, i upravo zato treba voljeti sve svoje ideje o drugim ljudima, ako zbog ničega drugog onda zbog toga što su ove dio nas i zato što ostaju manje-više trajno u nama. Ne treba se plašiti pokušaja ljubavi prema svim tim spornim idejama, jer to je poprilično efikasan način da istinski zavolimo sami sebe. Slobodno im recite da ih volite, i to iskreno kako i jest; da ih prvenstveno volite jer su dio vas, kao i zbog pokušaja da budete u miru sami sa sobom. Dakle, to svakako ne treba izvoditi na način kao da pokušavamo obmanuti sami sebe, nego posve okrutno istinito i iskreno, jer na koncu samo istina oslobađa.

Umjesto zaključka, ističemo da će jedan ovakav pristup svakako imati pozitivan efekt i na onaj naš izvanjski stvarni svijet. Tada ćemo biti u prilici pristupati ljudima smirenije, spokojnije, pozitivnije, čvršće osobnosti i snažnijeg nutarnjeg integriteta. Jer tada ćemo „ovamo unutra” svi biti kao jedan, a bez toga u konačnici izgledno nema ni onog izvanjskog jedinstva.

U Sarajevu, 24. 9. 2019.

M. B.

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx