Većina nas manje-više danas koristi društvene mreže: Facebook, Instagram, Twitter, Snapchat itd. Na tim platformama redovito dijelimo različite postove, fotografije, dnevni status i sl. Uvjereni smo kako naši prijatelji i pratitelji redovito provjeravaju naše profile te nastojimo objavljivati fotografije na kojima smo u najboljem mogućem izdanju, citate poznatih osoba koji djeluju motivirajuće ili pak opisuju našu osobnost, zanimljive tekstove, popularne pjesme itd. Gdje god se okreneš svi uglavnom drže pametne telefone u rukama i redovito provjeravaju nove obavijesti, lajkove i komentare. Kao da ćemo nešto važno propustiti ako samo na jedan sat ili manje ne budemo on-line. No, ovdje nećemo analizirati moguće štetne posljedice takvog načina života niti ćemo davati bilo kakve savjete vezane za korištenje društvenih mreža. Ono što je predmet ovog teksta jest naša uvjerenost kako je ono što objavljujemo itekako važno drugima. Na društvenim mrežama se često ponašamo kao neke važne, poznate osobe i kao da svakoga zanima svaki segment našeg privatnog života. Nekad se čini da ako nešto nismo objavili na društvenim mrežama, to se nije ni dogodilo. No, je li to uistinu tako? Jesmo li uistinu toliko važni da naši prijatelji i pratitelji samo čekaju kad ćemo nešto objaviti da oni to mogu lajkati i komentirati?
Nisu sve oči uprte u nas
U tekstu ”Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts” objavljenom u Psychology Today američki psiholog Mike Brooks tvrdi da zapravo nitko ne mari puno za naše objave na društvenim mrežama. Kako je došao do takvog zaključka? Ono što autor ovog teksta naglašava jest da svatko treba poći od sebe. Na primjer, možemo li se u ovom trenutku sjetiti koliko objava smo lajkali ili komentirali prošli tjedan? Vjerojatno se nitko neće sjetiti točnog broja, možda može samo reći puno ili malo. Nadalje, može li se itko od nas sjetiti što je točno lajkao? Vjerojatno nitko, a ako se i sjeti poneke objave, zasigurno se ne može sjetiti baš svake, a da ne govorimo da poslije toga nije puno vremena potrošio razmišljajući o viđenoj objavi. Vidimo kako nam i nije baš toliko važno što to drugi ljudi objavljuju na svojim profilima. Samim time nemamo razloga vjerovati da je drugima stalo do naših objava. Sljedeće što se autor pita je pomalo apsurdno: Ako naše objave i objave naših prijatelja i pratitelja nisu toliko važne, zašto uopće provodimo toliko vremena na društvenim mrežama objavljujući vlastite ili pregledavajući tuđe objave? Vjerojatno je to više postala nekakva navika ili pak ”ubijamo” dosadu. Kako god, nismo toliko važni koliko mislimo da jesmo.
Opterećenost fizičkim nedostacima
Slično je i s našim kompleksima. Svakodnevno smo opterećeni nekim našim fizičkim nedostacima pa se trudimo da ih uz pomoć odjeće i šminke što bolje prikrijemo. Ponekad imamo osjećaj da svi bulje u nas jer smo eto nabili koji kilogram viška, imamo malo kriv nos i sl. No, istina je da to vrlo malo ljudi primjećuje. Nitko nije izuzet od nekih fizičkih nedostataka. Ne postoji nijedna osoba na svijetu koja ima ”savršene” proporcije. To će reći da svatko na sebi može, ako hoće, pronaći tisuću mana. Prema tome, komplekse nabijamo sami sebi misleći kako nitko drugi osim nas nema takav problem. Stvar je u tome da mi ne vidimo tuđe nedostatke jer smo opterećeni svojima. Samim time ni drugi ne vide naše nedostatke jer su okupirani sami sobom. Stoga, koliko god željeli biti popularni i važni vidimo da je lakše i jednostavnije ne pridavati sebi toliku važnost. Umjesto da trošimo vrijeme, novac i živce na prikrivanje nedostataka, radije pokušajmo istaknuti svoje vrline.
U Mostaru, 24. 9. 2019.
K. L.
Izvor:
Mike Brooks, Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts (13. 3. 2019.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/tech-happy-life/201903/proof-no-one-really-cares-about-our-social-media-posts (Stanje: 24. 9. 2019.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spfdigital
