Poznata politička maksima ”cilj opravdava sredstvo” koja se pripisuje talijanskom filozofu Niccolu Machiavelliu stoljećima je već predmet rasprave, izlažu se argumenti pro i contra, pa onda neki tvrde da on uopće nije tako nešto izjavio, dok je s druge strane sama koncepcija zadobila naziv ”makijavelizam”. Kako god, činjenica je da ta misao u prvom redu spada pod moralni vidik određenih (ne)djela. No, mi ovdje nećemo propitivati njezinu moralnost nego vodeći se djelom ”Izgubljena umjetnost razmišljanja” američkog liječnika i autora Neila Nedleya pokušat ćemo uvidjeti psihološki aspekt ove kontroverzne misli.

Kognitivna distorzija i makijavelizam

Nedley smatra da se u pozadini ove zamisli nalazi kognitivna distorzija ”proricanja budućnosti”. O čemu se zapravo radi? Ako smatramo da je svako sredstvo koje upotrebljavamo prihvatljivo ako će nas dovesti do željenog cilja, onda iz toga proizlazi da mi zasigurno znamo kakav će ishod biti. Jasno je da pred sobom imamo određeni cilj kojeg hoćemo dostići, ali kako to mi možemo biti 100% sigurni da će nas određena sredstva uistinu dovesti do tog cilja? S tim u vezi, ljudi koji vjeruju da je svako djelo prihvatljivo ako pridonosi ”većem dobru” ne samo da pretpostavljaju kako mogu pravilno sagledati budućnost, nego i vjeruju kako znaju što je najbolje za osobe koje su uključenje u ostvarenje nekog poduhvata. Nedley za primjer uzima laganje. Često se pribjegava tzv. ”dobronamjernim” lažima kako bi se zaštitili tuđi osjećaji ili pak zbog mogućih nevolja koje bi istina mogla prouzročiti. No, nikada se za sigurnošću ne može znati kako će druge osobe reagirati, tj. hoće li im više odgovarati prevara ili istina.

Proricanje budućnosti se s razlogom ubraja u kognitivne distorzije jer ne samo što su ljudi vrlo loši u proricanju, nego nam ono zamagljuje jasnu sliku realnosti te za sobom povlači razne negativne psihološke posljedice. Budućnost se ne može predvidjeti koliko god se trudili i koliko god željeli da je drugačije. Stoga nema smisla da ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti uzimamo kao opravdanje za naše sadašnje postupke. Nasuprot tome, naše odluke bi trebale biti vođene načelnim i moralno ispravnim postupcima, a ne nadom u određeni budući ishod. Na koncu, uvijek se korisno prisjetiti drevne izreke: ”Ut sementem feceris ita metes” (Kako siješ tako ćeš žeti).

U Mostaru, 7. 6. 2019.

K. L.

Izvor: Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tanyar30