Ljudski mozak predstavlja iznimno moćan biološki računalni stroj. Toliko moćan, da čak i najnapredniji super-kompjuteri današnjice zaostaju za njim još uvijek barem dvije ili tri decenije intenzivnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Međutim, istovremeno možemo konstatirati sa žaljenjem kako i najobičniji matematički kalkulator od 10KM neuporedivo brže obavlja elementarne matematičke operacije od ljudskog mozga. Zato se možemo pitati u čemu se onda ogleda ta navedena i razvikana superiornost ljudskog mozga? Ono u čemu se naš mozak najbolje snalazi jest kretanje i prepoznavanje uzoraka. Recimo, mi se bez problema krećemo neravnim terenom, a u gradskoj špici ćemo među stotinama ljudskih lica u sekundi prepoznati ono koje poznajemo. Ovo nam moguće i ne zvuči kao nešto posebno, međutim, iz računalne perspektive gledano, ovo su tako napredne i superiorne sposobnosti koje još uvijek uvelike nadilaze i najmoćnije laboratorijske super-kompjutere današnjice.

Upravo s navedenim primjerom, u svojem djelu „Zašto učenici ne vole školu” američki kognitivni psiholog Daniel T. Willingham započinje svoje razmišljanje o suvremenom obrazovanju. Mnogi roditelji diljem svijeta se svakodnevno, a pogotovo u jutarnjim satima susreću s frustrirajućim dječjim prigovorom koji otprilike glasi: „Ali, ja stvarno ne želim da idem u školu!” S naznačenim prigovorom se na svoj način svakodnevno susreću i brojni nastavnici. Stoga unapređenje obrazovnog sustava mora predstavljati zajedničku brigu današnjeg društva, a ono moguće kreće upravo sa onim navedenim primjerom, odnosno, s boljim razumijevanjem ljudskog mozga. Sa onim: kako on funkcionira; što voli a što ne; što mu je prirodno a što neprirodno; koji zadaci su mu lagani a koji energetski preizazovni i suviše zahtjevni?

Kratkoročno i dugoročno pamćenje

Jedna od bitnih pretpostavki Willinghamovog djela je to da čovjekov mozak baš poput kompjutera također posjeduje jednu kratkoročnu, tako da kažemo, radnu memoriju (RAM), te onu dugoročnu ili duboku memoriju (ROM). Čovjekov mozak u stvari ne sliči na kompjuter, nego obratno, kompjuter je taj kojeg su rani računalni znanstvenici bili organizirali po uzoru na ljudski mozak. Dakle, većinu svakodnevnih zadataka čovjek obavlja uz pomoć one kratkoročne memorije. Ona je brza i fleksibilna ali ne pamti dugo. Stoga se važni podaci i iskustva moraju nekako premjestiti u onu dugoročnu memoriju, a o tome odlučuje dio mozga koji se zove hipokampus, a hipokampus će opet dugoročno pospremiti samo ono što smatra egzistencijalno važnim. Samim tim stižemo i do prvog velikog izazova suvremenog obrazovanja…

Znanje i koristoljublje

Društvo nikad ne voli one notorne intereščije među ljudima koji ne biraju ni ciljeve ni sredstva kako bi se domogli željenog cilja. Međutim, u jednoj određenoj mjeri svi smo intereščije i to jednostavno spada na našu ljudsku prirodu. Carmine Gallo u „Tajnama prezentacija Stevea Jobsa” ističe kako se čovjek nikad ne može nečega ozbiljno prihvatiti ukoliko u tome ne vidi svoj osobni interes. Taj interes ne mora striktno biti materijalne prirode … može se raditi i o emocionalnom interesu ili o snažnom iskustvu i osjećaju izazova. No, kakav god da je, ovaj interes mora postojati. Što god prezentirali ljudima, ako ih pri tome želite ozbiljno zagrijati, oni će se nekako morati osjetiti osobno pogođenima. Morat će osjetiti da im vi dajete nešto što im je prijeko potrebno. Stoga i svaka solidna lekcija nekako mora povezivati čovjekove elementarne interese sa svojim sadržajem. Zašto im je to potrebno? Što s tim dobivaju? Zašto bi uopće o tome trebali nešto učiti? U tom smislu sjećam se svoje nastavnice matematike s kraja osnovne škole. Često nam je ponavljala kako ona zna da nas je već barem pola iz razreda čvrsto odlučilo jednoga dana studirati nešto što nema nikakve veze s matematikom, ali da nam je određeno matematičko znanje ipak i pored toga potrebno. Kako ćemo jednog dana zbrajati račune? Kako ćemo proračunati količinu potrebnih namjernica za deset ljudi ako poslovično kuhamo samo za troje? Kako ćemo proračunati u trgovini namještaja može li željeni ormar uopće stati u našu sobu? Koliko nam je farbe potrebno za ličenje stana s obzirom na ukupnu površinu zidova i plafona i sl.?

U tom smislu, u jednoj američkoj eksperimentalnoj srednjoj školi su nastavu doslovce postavili naglavačke. Tu se više ne ide od predmeta prema zanimanju, nego obratno, od zanimanja prema predmetu. To zapravo ni ne liči na školu, nego više na nekakvu tvorničku halu. Na početku školovanja svaki učenik bira projekt koji ga zanima. Netko će praviti automobil, netko računalni program, netko će raditi namještaj itd. Učenici zatim započinju projekt i onda nailaze na najrazličitije prepreke i probleme, i tek tad zapravo i zovu nastavnike u pomoć. Nastavnik dolazi, procjenjuje situaciju i upućuje učenika koje gradivo mora svladati kako bi mogao riješiti problem na koji je naišao. Naravno, što je izabrani projekt po sebi ambiciozniji i kompleksniji, to će učenik tijekom školovanja morati steći i više znanja. Neki tako moraju učiti i puno stvari koje po sebi spadaju na fakultetsko obrazovanje. Dobro se pomuče, ali rado se pomuče jer rade na nečemu svom, i to na onom svom što ih jako zanima.

Bez otkrivanja naznačenog osobnog interesa u nastavnom procesu, informacije će se teško domoći moždanog neokorteksa jer im hipokampus to neće dopustiti. U tom smislu navest ću i jedan vlastiti, nadam se, vrlo zanimljiv primjer. Kad sam pred upis postdiplomskog studija morao izvaditi popis položenih predmeta s dodiplomskog studija, na navedenoj listi sam opazio jedan predmet kojeg se nikako nisam mogao sjetiti. Ne samo ispita, nego ni samog predmeta. Naprosto sam se mogao zakleti da taj predmet nikad nisam bio ni slušao, a na popisu je jasno stajalo da sam ga položio i to devetkom, i to sve kod profesora koji je važio kao strah i trepet. O čemu je ovdje riječ? Pa sasvim jasno, cijela stvar je bila riješena kratkoročnom memorijom, jer je moj hipokampus bio procijenio da je cijelo to šikaniranje posve bespotrebno mom neokorteksu. Jedina misija koju je moj mozak bio procijenio kao opravdanu jest popunjavanje još jedne kućice u indeksu. Misija obavljena, a zatim i ekspresno zaboravljena!

Dakle, stoga bi svaki nastavnik „pod muss” morao znati da se učenici svakako na ovaj ili onaj način mogu natjerati da nešto nauče. Ali hoće li to dugotrajno zapamtiti, dogodit će se samo ukoliko procjene da im je to znanje stvarno potrebno. Bez toga će se sve svesti na zbilja bespotrebno i beskorisno šikaniranje.

Primjeri su uvijek korisni

Ovdje se opet pobliže vraćamo Willinghamu i njegovom djelu. On govori između ostalog i o kontekstualnosti našeg znanja, pri čemu će neki novi kontekst biti najlakše usvojen ukoliko u našoj glavi već postoji neki njemu približan, sličan kontekst. U tom smislu on ističe kako se u nastavnom procesu uvijek dobro obilato koristiti primjerima i analogijama iz svakodnevnog života i općeg ljudskog iskustva. Ti već postojeći približni konteksti u našem pamćenju su nešto poput sidrišta za nove informacije. Znanje se puno lakše lijepi na ono „približno nešto” a ne na „nepostojeće ništa”.

Temeljni principi

Willingham nadalje ističe kako u nastavnom procesu počesto vrijedi ono da je manje zapravo više. Nastavnici bi za svaki predmet trebali definirati one temeljne principe i pitanja, te na tome dosta raditi, i to sa učenicima često ponavljati. Naime, neosporno je da složena znanja pretpostavljaju usvajanje velikog broja informacija, međutim, to će na kraju biti moguće samo ukoliko učenici u svojim glavama imaju dobro posložene one naznačene temeljne principe i pitanja. Stoga bi nastavnik iz svakog udžbenika po kojem radi sebi prvo morao izvući onih 20-30, tako da kažemo, strateških rečenica. U tom slučaju će se na kraju bolje „provući” i cijeli udžbenik.