Smijeh može puno toga kupiti, ali i prodati. Rijetke su reklame s tužnim i sumornim licima. Čak i kad osiguravajuća kuća prodaje policu životnog osiguranja – u slučaju vaše smrti za volanom auta – čini to pomoću mladog modela koji se široko smije pokazujući red savršenih bijelih zuba. Poželite u slučaju smrti zaštiti i vlastite zube kao da će vam zatrebati nakon smrti, koliko osmijeh mladog modela izgleda uvjerljivo.

Kada muškarac ženi u koju je zaljubljen kaže kako ima najljepši osmijeh na svijetu, je li ima pred očima kako izgledaju njezini zubi i položaj njezinih usta? Hoće li ona imati najljepši osmijeh na svijetu kada ne bude imala svoje zube nego umjetne i kada njezine usne ne budu više tako pune i crvene? Osmijeh i smijeh su dvije različite stvari koje počesto ne razlikujemo. Netko se može smijati, ali to ne mora biti osmijeh. Netko može imati turoban izraz lica, a opet se može reći da čovjek s takvim licem nije bez osmijeha. Osmijeh je nešto što se nalazi u čovjeku, nešto što je tajanstveno i pripada samo njemu. Koliko ljudi ima na svijetu toliko ima i osmijeha. Osmijeh je uvijek bitno i autentično „moj osmijeh“ i ne pripada drugom. Kada muškarac kaže ženi da ima najljepši osmijeh na svijetu, ako nije površan i pokvaren prema njoj, on pod tim misli na neko unutarnje stanje žene, na nešto što pripada samo i isključivo njoj, nešto po čemu je ona jedinstvena u odnosu na sve druge žene. Njezin osmijeh nije puki izraz lica i raspored njenih zubi, njen osmijeh je nešto bitno i autentično njezino, nešto što samo ona posjeduje i ne posjeduju druge. Njen osmijeh je nešto u njoj što je dugotrajno i neprolazno, nešto što će trajati i kad se ne bude mogla nasmijati zbog bolesti.

Osmijeh se ne manifestira kroz smijeh, jer smijeh je trenutni i prolazni osjećaj i njegova temeljna karakteristika je zaborav. Vic je smiješan kad ga čujemo, nečiji smijeh je zarazan dok se smije, ali kad vic prestane i smijeh prestane i mi zaboravimo na smijeh. Zaljubljeni muškarac ili žena, s druge strane, se mogu dugo prisjećati osmijeha osobe koja više nije s njima, prisjećaju se osmijeha voljene supruge ili muža i dugo godina nakon što im je osiguravajuća kuća isplatila odštetu zbog njihovog nenadomjestivog gubitka. Podsjećanje na nečiji osmijeh i nemogućnost zaborava nečijeg osmijeha potvrđuje iskustvo kako je osmijeh nešto što je dugotrajno, nešto što počiva unutar nas kroz cijeli naš život, nešto što se ne mora i ne treba uvijek vidjeti na našem licu. Nešto što nam reklama koliko god se trudila ne može prodati jer nedostaje autentičnost i stvarnost osmijeha. Nedostaje čvrstoća i dugotrajnost osmijeha. Osmijeh može postojati i u trenutcima koji nemaju veze s radošću i srećom, on može postojati i u bolesti, i u patnji i u činjenici da uskoro voljena osoba više neće biti sa mnom, ali njezin osmijeh ostat će trajno u meni i trajno sa mnom dok god dišem i živim.

U osmijehu postoji nešto od božanskog, iskra božanskog koja se proteže s obje strane života jer kad govorimo kako se sjećamo osmijeha muža, supruge, oca, majke, sina, kćeri… mi potvrđujemo uvjerenje da je njihov osmijeh bio nešto puno dublje i važnije od njihovog smijeha i izražavamo nadu u mogućnost ponovnog susreta s njihovim osmijehom. Ne sjećamo se svih zajedničkih trenutaka smijeha s voljenom osobom, ali se sjećamo njegovog i njezinog osmijeha. I sjećati se osmijeha voljene osobe znači priznati da je voljena osoba u mene utisnula dio svoga bića, dio božanske iskre u nama koju zovemo osmijeh, zato je osmijeh nešto dugotrajnije, dublje i autentičnije u odnosu na smijeh. Kada voljene osobe više nema, ne postoji druga osoba koja ima isti osmijeh. Postoji puno ljudi u našem životu koji se smiju, koji imaju svoj autentični osmijeh, ali to nije onaj osmijeh voljene osobe koji nam nedostaje i za kojim čeznemo. Ne postoji reklama koja može vratiti u život taj osmijeh kao što ne postoji osoba koja može vratiti taj osmijeh.

Ne prihvaćamo da osmijeh može postojati i u trenutku umiranja voljene osobe kao božanska iskra koja će ostati živjeti u nama jer danas živimo u vremenu smijeha. Smijeh nije isto što i osmijeh, smijeh tu i tamo može biti izraz osmijeha, ali često nije. Smijeh je ponekad prazan izraz lica koji je odvojen od osmijeha i tada stvara bol i patnju. Autentičan smijeh se dogodi rijetko kada se u isto vrijeme osmijeh i smijeh dogode kao ista stvar, ali takvi trenutci su danas rijetkost. Smijemo se jer moramo, jer se od nas traži, jer glumimo, jer ne želimo objašnjavati zašto se ne smijemo kad se svi drugi smiju. Smijemo se jer nam nitko ne vjeruje da u patnji i žalosti za voljenom osobom njezin osmijeh tinja u nama kao dio božanske iskre i da unatoč našem licu mi se iznutra osmjehujemo voljenoj osobi. Naša sjećanja, naše pamćenje, naša prošlost na nju ispunjenja je njenim osmijehom. Mi smo zarobljeni njezinim osmijehom i osmjehujemo se iznutra. Jer je osmijeh iskra božanskog koja prelazi s obje strane života, mi još uvijek živimo i gledamo u sebi osmijeh voljene osobe iako ona više fizički nije tu.

Površan i neautentičan smijeh, reklamni smijeh, glumljeni smijeh, smijeh na silu, smijeh preko volje, smijeh modela osiguravajuće kuće, smijeh modela koji nosi haljinu, majicu, cipele, odjeću, smijeh modela koji vozi auto, koji kupuje, koji prodaje umanjio je naše razumijevanje osmijeha.  Smijeh kao razvlačenje lica u glumljenu radost i sreću može puno toga prodati i puno toga kupiti. Osmijeh ne može ništa kupiti, niti može što prodati. Osmijeh može jedino osvojiti. Ali kada osvoji, osmijeh trajno zadržava osvojeno svojom autentičnošću, trajnošću i dubinom. Karakteristika smijeha je da se mijenja, prolazi, ne traje i pada u zaborav. Karakteristika osmijeha je da nikada ne pada u zaborav, trajno ostaje i nikada se ne mijenja. Smijeh je nešto ljudsko, prolazno i pripada čovjeku, osmijeh je dio božanskog u nama koje ne prolazi i ne pripada samo čovjeku nego i Bogu. Bog se ne smije, Bog se osmjehuje. Zato pamtimo nečiji osmijeh, ali ne pamtimo uvijek smijeh. Ljudi se isto smiju, ali se nijedan čovjek ne osmjehuje na isti način, u osmijehu smo svi autentični i intimno svoji, u osmijehu svi podsjećamo na svog Tvorca i njegov osmijeh. Osmijeh je iskra vječnosti u čovjeku koja u njemu živi trajno i duboko, i kada muškarac govori ženi u koju je zaljubljen kako ima najljepši osmijeh, govori jezikom kojim može govoriti samo Tvorac i njegov osmijeh, jezik koji se zove ljubav.

Osmijeh je izričaj božanske ljubavi koja postoji u čovjeku i koju čovjek ne treba uvijek i stalno dijeliti svima, nego samo onoj osobi koja kao i on shvaća da je osmijeh dio božanskog u čovjeku i da se osmijeh dijeli samo s onim ljudskim bićem koje vjeruje i nada se da će s voljenom osobom biti ujedinjeno u vječnosti kod vječnog Tvorca koji im je oboma podario nešto od svoga božanskog osmijeha. Nijedna reklama ne može darovati tako nešto, na kraju krajeva njihova zadaća je da stvaraju smijeh, ali ne trebamo svakoj reklami uzvratiti nečim dragocjenim kao što je osmijeh, možemo uzvratiti smijehom ili možemo proći pored reklame lica bez smijeha, čak i žalosna lica dok se u sebi osmjehujemo voljenoj osobi čuvajući u sebi iskru božanskog koju je njezin osmijeh trajno i zauvijek ostavio u nama. Smijeha ima posvuda i uvijek će ga biti, osmijeha baš i nema i treba ga čuvati kao dragocjeno sjećanje, pamćenje i prošlost. Osmijeh je čovjekov izričaj nade u vječno sjedinjenje s osmijehom voljene osobe, uvjerenje da se Bog osmjehuje toj nadi i obećava njezino ispunjenje u vječnosti…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com