Odricanje gubi svoj smisao ako ne postoji njegov završetak, vječno odricanje je nemoguće. Odricanje mora jednom završiti inače ga nema smisla ni početi ako odricanje nema svoj kraj. Odricanje od hrane da bi se došlo do željene težine možda i ima smisla zbog zdravlja ili potrebe da druge oči zavide ili se dive lijepom i dobro građenom tijelu. Što odricanje od hrane može ponuditi u starosti kad se dobar dio životnih funkcija pomalo gasi i s obzirom da tijelo neće biti nimalo privlačno čak i ako živimo od čaše vode i kriške jabuke dnevno, čak i ako se u želji da izgledamo lijepo na kraju ispostavi da koža nije više nimalo elastična i da odricanje od hrane neće sijedu kosu učiniti crnom niti donijeti mogućnost izrastanja novih zubi?

Ništa manje nije privlačna ni misao da bi odricanje moralo biti vječni krug odricanja od svega radi nečega uzvišenijeg jer tko bi pristao na to da vječno živi od čaše vode i kriške jabuke dnevno bez objašnjenja i svrhe zašto bi tako trebalo živjeti? Odricanje je uvijek dvostruka dilema. Zašto se odricati ako odricanje ima završetak kojega ne želimo i zašto se odricati ako odricanje nema završetak za kojim toliko žudimo? Postići ljepotu i savršenstvo tijela je danas presudan zahtjev odricanja kojemu je se teško othrvati, a opet zašto se odricati kad u starosti odricanje neće pomladiti tijelo i opet zašto se odricati ako odricanje nema kraja i završetka? Preplašeni ljepotan ili ljepotica koji se užasava starosti vlastitog tijela pa se odriče svega što bi moglo starost dovesti bliže licu i rukama isti su kao i oni koji se nikada i ne odriču ničega jer je odricanje vječni posao koji nikada ne završava.

Odricanje je besmisleno i onda kada ima završetak i onda kada ga nema. Reinkarnacija u kojoj bi se čovjek vječno odricao bez smislenog završetka odricanja nije ništa manje mučna od spoznaje da odricanje ima završetak, ali ne onakav kakav želimo. Čuvanje ljepote tijela je besmisleno jer ima starost kao neželjeni svršetak, starost je posljedica čuvanja ljepote u mladosti i svako odricanje u mladosti starost čini besmislenim. Ništa manje ne bi bilo besmisleno imati vječnu ljepotu tijela za koju bi cijelu vječnost morali živjeti od čaše vode i kriške jabuke bez ikakvog objašnjena zašto mora biti tako i zašto ne bi moglo biti drugačije. Starost kao završetak odricanja tijekom mladosti jednako je besmislena kao i vječna mladost bez ikakvog objašnjenja.

Danas se naveliko govori kako odricanje zahtjeva žrtvu, samoprijegor, disciplinu, motivaciju, suradnju. Odricanje ne zahtjeva ništa od toga. To su sve popratne i ne uvijek najvažnije stvari. Odricanje zahtjeva objašnjenje i tek objašnjenje može dati čvrst stav i dugotrajno odricanje. Sva odricanja bez objašnjenja su Sizifovi poslovi, trenutne ugodnosti i pogodnosti s neželjenim završetcima ili nervozama jer upustiti se u odricanje bez objašnjenja ponekad vodi u neuspjeh. I ne zato jer čovjek nije discipliniran, nije motiviran, ne voli suradnju, nije spreman na žrtvu. Na sve je to čovjek spreman i sve to čini i opet njegovo odricanje završi neuspjehom. Neuspjeh je posljedica nedostatka objašnjenja zašto se odricati. Osim u ekstremnim uvjetima života i smrti zbog bolesti gdje je odricanje biološki instinkt a ne uvijek slobodna odluka, u drugim manje radikalnim životnim okolnostima odricanje propadne jer nedostaje objašnjenje. Nekoga tko pita drugoga zašto ide svaki dan u teretanu iako će u starosti biti nemoćan i da podigne ruku da se dodirne po glavi ovo pitanje nervira, ljuti jer misli da se pitanje postavlja kao neka glupa i površna zezancija s njegovim ogromnim fizičkim naporima iako postavljač pitanja nema nikakvu namjeru umanjiti nečiju žrtvu i odricanje. Zašto se drugi ljute, nervoze ili nazivaju nekoga budalom ako ih pita zašto se odriču određenih stvari kad se zna da će završetak odricanja biti ono što ne žele, zašto se netko ljuti ako ga se upita zašto se odriče ponekad dobre i začinjene hrane jer u starosti neće biti ni ljepotan niti ljepotica? Na takva pitanja ljudi su alergični.

To samo pokazuje da je odricanje tu i tamo izgubilo svoju temeljnu oznaku koja je misaona ili razumska, a to je objašnjenje odricanja. Istinsko odricanje će donijeti dobre rezultate ako postoji i dostatno utemeljeno misaono i intelektualno objašnjenje odricanja. Ali na tu vrstu pristupa danas su mnogi alergični i one koji se pitaju o objašnjenju zašto se odricati automatizmom nazivaju nezadovoljnima, nesretnima, debelima, čudacima, zavidnicima, nemotiviranima, protivnicima rada u grupama. Da bi se barem doskočilo donekle problemu jer su mnogi shvatili da odricanje ipak zahtjeva i nekakvo intelektualno i razumno utemeljenje, izmišljen je termin trener sreće (happiness coach). Trener sreće je netko tko bi trebao određenoj osobi koja se odriče dati zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno. Sam izraz trener sreće ili trener života (life coach) upućuje na to da su ljudi spremniji na odricanje ako dobiju zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje i utemeljenje vlastitog odricanja. Intelektualna objašnjenja trenera sreće i trenera života o odricanju idu u smjeru sadašnjosti i kratkotrajnih rezultata (ljepota, težina, zatezanje kože) koje možemo jednom riječju opisati terminom zdravlje. Intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno je zdravlje i to najčešće fizičko zdravlje tijela. Ipak kako starcu ili starici kao trener sreće ili trener života objasniti da je konačni ishod njihovog odricanja zdravlje iako su po svim parametrima biologije i medicine jako barem daleko od fizičkog zdravlja?

Svakako, nijedan trener sreće ili trener života ne počinje rad s onim koji se odriče s rečenicom poput baš ste lijepi i mladi i zgodni i zdravi i kad iziđite odavde kroz koji mjesec, svi će se okretati za vama iako za nekoliko desetljeća bit ćete stari, mlohavi, oronuli, izbrazdani i bolesni. Ovakva rečenica svakako ne motivira na odricanje, barem ne dugoročno. U slučaju da se mora progovoriti i o neželjenim efektima odricanja koji dolaze kad čovjeka napuštaju fizičke i duhovne snage, onda se u dobi kada tijelo više nije toliko ni važno govori o kvaliteti života kao intelektualnom objašnjenju zašto je odricanje potrebno recimo u starosti. Svaki ozbiljan trener sreće i trener života igra na kartu fizičkog zdravlja i kvalitete života kao intelektualnim temeljima odricanja jer u jednom trenutku čovjeku koji se znoji i dašće pod teretom tegova ili trčanja dođe u glavu pitanje zašto to radi i trener sreće i trener života je tu da dadne intelektualno objašnjenje odricanja. Trener sreće i trener života je intelektualni žirant odricanja kada se dođe u situaciju da se traži intelektualno objašnjenje odricanja. On ili ona mora biti sposoban dati intelektualne razloge fizičkih napora svoga natjecatelja. Može početi s onim minimalnim poput ljepote, mišića, trbušnjaka koji su individualni i igraju na kartu ljubavi prema samom sebi. Kasnije dolaze drugi razlozi poput društvenog položaja, važnosti izgleda za posao i napredovanje, važnosti izgleda u odnosu na drugi spol i njihovo privlačenje koji su društveni i igraju na kartu ljubavi drugih prema pojedincu. Konačno, dolaze i zadnja dva najvažnija razloga koji su ne samo individualni i društveni, nego i metafizički a to su fizičko zdravlje i kvaliteta života. Međutim, koje objašnjenje dati onomu tko nije zadovoljan intelektualnim objašnjenjima trenera sreće i trenera života?

Jedno od objašnjenja – koje naravno neće zadovoljiti svakoga i neće ga svatko ni prihvatiti kao objašnjenje uopće – koje se ovih dana započelo jest vrijeme korizme, vrijeme koje kršćani doživljavaju kao vrijeme odricanja. Korizma je u mnogočemu postala slična vremenu u kojem se događa kao vrijeme odricanja od fizičkih stvari, hrane, pića vrijeme potražnje za trenerima sreće i trenerima života koji će kroz teretane, zelenilo, čišćenje od masti i ugljikohidrata dovesti kršćanina kroz četrdeset dana do boljeg fizičkog zdravlja i kvalitete života. Korizma nije samo isključivo vrijeme odricanja i previše inzistiranja na isključivo fizičkim odricanjima i naporima zamagljuje jednu posebnu dimenziju ovog kršćanskog vremena. Korizma je vrijeme davanja intelektualnog objašnjenja vlastitim odricanjima. Ne samo odricanjima koja su već napravljena prethodnih korizmi, nego odricanjima koja će se sada napraviti i odricanjima koja će se dogoditi u budućnosti. Iako je intelektualna dimenzija korizme kao vremena u kojem se umjesto i odricanja može pokušati intelektualno sebi objasniti što je odricanje i što bi bio njegov konačni smisao poprilično i nepoznata i zaboravljena, možda bi umjesto odricanja bez objašnjenja dobro bilo iskoristiti ovu korizmu za nastojanje da se sebi intelektualno objasni odricanje.

Jer korizma je – barem za neke – jedno vrlo dobro vrijeme intelektualnog objašnjenja odricanja. Odricanje s nesretnim završetkom kojega ne želimo je besmisleno kao kad se u mladosti trudimo održati zategnutu kožu lica dok nas ili starost ne iznenadi ili smrt ne odnese, ali i vječno odricanje bez objašnjenja je besmisleno kao kad bi netko od nas svih tražio da budemo vječno mladi bez objašnjenja i tražio da vječno živimo na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja. Oba objašnjenja dugoročno su besmislena i odricanje nema smisla bez obzira na kratkoročne blagodati i dobre rezultate. Korizma je vrijeme koje nastoji podsjetiti – barem kršćanina – da odricanje ima zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje između ova dva manje zadovoljavajuća objašnjenja.

S jedne strane, odricanje u mladosti s nesretnim završetkom u starosti u korizmi ima objašnjenje jer postoji nada ili barem vjera u vječnost gdje nema starosti. U isto vrijeme ta vječnost nije neka besmislena vječnost gdje se vječno kruži bez objašnjenja zašto moramo cijelu vječnost biti mladi bez objašnjenja, nego vječnost gdje se daje objašnjenje da nije riječ o vječnoj mladosti bez objašnjenja i odricanjima s nesretnim završetkom, nego je riječ o jednom neprekinutom vječnom životu punine. Korizma kao vrijeme upućuje na razrješenje dileme oko odricanja jer istovremeno kroz nadu i vjeru nesretne završetke svih naših odricanja koja činimo kroz život čini smislenima, a istovremeno govori o vječnosti koja nije neka vječnost bez objašnjenja zašto se moramo bez objašnjenja vječno odricati, nego tu vječnost gleda kao puninu i završetak svih naših odricanja. Vječnost je – barem za neke – jedino intelektualno objašnjenje smisla odricanja između fizičkih odricanja s nesretnim završetcima, i ideje kako je odricanje vječni proces odricanja bez objašnjenja.

Kršćanin u teretani koji vježba svjestan je da njegovo odricanje nema smisla jer će kroz nekoliko desetljeća ostariti i svjestan je da bi odricanje koje bi bilo vječno u kojem bi vječno mlad živio na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja bilo također besmisleno. Korizma nije uvijek vrijeme odricanja, nego i vrijeme intelektualnog objašnjenja samog odricanja. Natpis na nekoj kršćanskoj teretani mogao bi biti sljedeći: besmisleno je što vježbate i odričete se jer vaše odricanje neće dati na kraju željeni završetak, a još je besmislenije da vječno budete na dijeti bez objašnjenja zašto to morate. Ali ako vjerujete u kršćansku vječnost, onda vaše vježbanje i vaša dijeta imaju itekako smisla jer tamo ćete biti vječno mladi i bit će vam objašnjeno zašto nećete cijelu vječnost biti na dijeti bez objašnjenja, a svejedno ćete biti vječni. Odricanje ima puno više smisla ako je ponekad moguće pronaći intelektualno objašnjenje za odricanje.

Korizma nije samo vrijeme fizičkog odricanja, korizma je intelektualno promišljanje i traganje za objašnjenjem na koji način pronaći smisao našim korizmenim odricanjima bez obzira o kakvom je odricanju riječ i čega smo se kroz korizmu odrekli jer sva odricanja su donekle besmislena ako nema vječnosti koja istovremeno nudi da budemo vječno mladi i ne zahtjeva od nas da tu mladost živimo vječno bez objašnjenja na čaši vode i kriški jabuke. Kršćanska vječnost možda može dati ponekad i nekima od nas zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje odricanja i nakon što prođu zategnuta koža, lijepo lice, mladost i dođu starost, bolest, fizička i duhovna nemoć.

U Sarajevu, 11. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com