Kod mnogih današnjih roditelja je popularno stajalište kako njihovu djecu ne treba opterećivati teškim fundamentalnim životnim opcijama tipa vjere, braka, pa i zanimanja; ta odlučit će se već sami kad odrastu. S druge strane, svjesni smo da postoje i oni roditelji koji možda nesvjesno pokušavaju preko djeteta ostvariti neke svoje propuštene želje i snove iz djetinjstva, kao i prilike iz mladosti, a ovo se osobito tiče karijere. Ili pak oni koji na bilo koji način pokušavaju utjecati na djetetov odabir. Vjerojatno s neodobravanjem komentiramo takve pothvate i čini nam se da takvi roditelji forsiraju svoju djecu i žele od njih napraviti uspješne ljude kako bi se kasnije mogli ponositi s njima i hvaliti ih na sva zvona.

Roditeljima je ipak uglavnom najvažnije da njihova djeca budu sretna s čime god se bavila, a kao najbolji način da to i postignu vide u slobodi, tj. prepuštanju odluke samom djetetu. To nam se na prvu čini posve u redu jer smatramo kako je važnija ljubav prema onome što radimo nego uspjeh i prestiž. Svakako da je to istina i da bi roditelji trebali podržavati svoje dijete, a ne mu silom nešto nametati. Obično je ključna dob za izbor zanimanja završetak osnovne škole (kod nas obično 15. godina života) kada dijete treba izabrati koju će srednju školu upisati, a onda potom i završetak srednjoškolskog obrazovanja te izbor studija. Naravno da zanimanje ne ovisi samo o školskom obrazovanju jer postoje određena zanimanja koja se ne uče nužno u školi kao npr. sportaš. Stoga se pitamo je li dijete uistinu u toj dobi sposobno samostalno donijeti odluku ako znamo da frontalni režanj, odgovoran za uzročno-posljedično projiciranje budućih akcija te za izbor između dobrih i loših postupaka, svoju punu zrelost dostiže tek u kasnim 20-ima? Vezano uz to, imaju li roditelji pravo donijeti tu odluku umjesto djece i guše li oni tim postupkom njihovu slobodu?

Rana stimulacija

Na izbor zanimanja osim želja utječu i naše sklonosti, tj. talent. Uglavnom smatramo kako se s tim sklonostima rađamo, a da je kasnije važno to prepoznati i razvijati. Tako kada vidimo da je neko dijete čiji su roditelji uspješni u određenom zanimanju također izabralo isto zanimanje, logično pretpostavimo da se radi o urođenoj sposobnosti, tj. da je naslijedilo taj gen od svojih roditelja. No, istraživanja pokazuju da to i nije baš tako. Fernando Corominas, predsjednik Europskog instituta za obrazovanje, u svojoj knjizi ”Kako odgajati volju” tvrdi da djeca inteligentnih i glazbeno nadarenih roditelja obično nisu takva zbog gena koje su naslijedili, već zato što od djetinjstva žive s njima. To će reći da naše sklonosti ovise o podražajima koje primamo te o našoj sposobnosti odgovora na iste. Time on ističe kako roditelji smiju, štoviše trebaju preuzeti odgovornost odabira za svoju djecu jer djeca nisu sposobna sama donositi odluke. On to naziva ranom stimulacijom. Prema tome, vidimo da oni roditelji koji nastoje utjecati na izbor djetetova zanimanja i nisu toliko u krivu kako se nama obično čini. No, problem je što to većinom poduzimaju kad je već kasno. Ako žele da njihovo dijete bude uspješan sportaš, glazbenik, intelektualac, onda s poticajima moraju započeti već u ranoj dobi. Rana stimulacija se ne odnosi samo na izbor zanimanja, nego također i na naše druge osobine i općenito naše ponašanje. Ako roditelji žele da njihovo dijete bude marljivo, uredno, poslušno i sl., onda se moraju potruditi da uistinu bude takvo.

Genij se ne rađa, nego stvara

Iako nekima ovo može izgledati malo nategnuto razmišljanje i možda se neće složiti s ovime, ovdje ćemo donijeti jedan primjer koji potvrđuje ovo stajalište. László Polgár, mađarski šahist i psiholog, svojim eksperimentom dokazao je tezu da se ”genij ne rađa, nego stvara”. Naime, Polgár je svoje tri djevojčice već od prvih godina podučavao šahu. Naravno, nije im odmah od početka objašnjavao pravila jer one to ne bi mogle shvatiti, nego im je npr. u sobu stavljao knjige o šahu, zidovi soba bili su prekriveni prikazima zanimljivih šahovskih problema, davao im je figurice da se igraju s njima itd. Kako su djevojčice rasle tako je raslo i njihovo zanimanje za šah, a otac je svakodnevno s njima dosta vremena proučavao određene strategije i analizirao poteze svjetskih velemajstora. To je kasnije prouzročilo da su sve tri djevojčice postale izvrsne šahistkinje, a jedna od njih i svjetska prvakinja. Može nam se činiti kako zapravo nisu imale drugoga izbora i da su bile prisiljene na to, ali njegove kćeri su kasnije izjavile kako ni u jednom trenutku nisu osjećale pritisak i da su jednostavno uživale igrajući šah. Za njih je sve to bila najobičnija igra. I jest bila igra, jer se njihov otac svojski potrudio da to i bude igra, ali jedna ciljana igra koja je izvrsno stimulirala, stvarala i razvijala šahovski genij kod njegovih djevojčica.

Umjesto zaključka

Dakako da će i dalje postojati oni koji se ne slažu sa ovakvim stavom, ali zapravo ovo budi nadu da nas naši geni ne određuju i da svako dijete, osoba ima potencijal postati ”genij”. Također, ovime uloga roditelja, koja je ionako važna, dobiva još veću težinu u odgoju djece. Prepuštajući djetetu da samo donosi odluke za koje još nije sposobno riskiramo njihovu budućnost. Potrebno ih je pravilno motivirati i poticati, a oni će već kad postignu određenu zrelost sami odlučiti žele li to prihvatiti ili ne, a to uvelike ovisi o načinu na kojih ih se motiviralo.

U Mostaru, 4. 3. 2019.

K. L.

Izvor:

Corominas, Fernando, Kako odgajati volju, Verbum, Split – Zagreb, 2012.

https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%8Ceoni_re%C5%BEanj (Stanje: 3. 3. 2019.).

https://en.wikipedia.org/wiki/L%C3%A1szl%C3%B3_Polg%C3%A1r?fbclid=IwAR12ObOrGvDdLuhB6s_q1eRDXKC0CyAjS8lAr9b2nt8x3AqaLh1K3L6ajcc (Stanje: 3. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf. com