Englezi tvrde da je sve počelo kod njih, tamo nekad još u srednjem vijeku s takozvanim „nogometom rulje“ (mob football). Najčešće bi se natjecala dva susjedna grada ili sela, broj igrača bi bio neograničen. Pri tome se nastojalo napuhani svinjski mjehur, što rukama – što nogama, dotjerati na protivnički teren. Gola nije bilo u današnjem smislu, nego je gol bio protivnička crkva, gradski trg ili neki drugi znameniti objekt protivnika. Igra je bila vrlo gruba; protivnika bi se nastojalo zaustaviti u prodoru, pa s čim god i kako god.
Stoga ne čudi da je ova takoreći barbarska igra nerijetko nailazila na neodobravanje i osudu engleskog plemstva. Nogomet će tako kroz englesku povijest bivati više puta službeno zabranjivan, a možda je od toga najpoznatija bila zabrana Henrika VIII. iz 1515. god., tzv. „Archery law“. Naime, moćnog ali svirepog vladara nije toliko sablažnjavala grubost nogometa, ali je isti promatrao kao poprilično beskorisnu narodnu aktivnost. Zbog toga je svima kao zakonsku obvezu odredio da poslije nedjeljne svete mise više ne trče za loptom nego da – pametnije – treniraju streličarstvo. Jer dugi engleski lukovi su im već više puta donijeli ratnu pobjedu nad Francuzima, pa eto, zašto ne bi opet…
Slika 1: Izvorni “nogomet rulje”- izvor: en.wikipedia.org
Međutim, Engleska zapravo i nije kolijevka nogometa. Slične igre s loptom su postojale u Kini još u trećem st. pr. Kr., i to u znatno prefinjenijoj formi, a igralo se tako i u drugim područjima Starog svijeta. No, Englezima se mora priznati da je to kod njih prvih bilo na masovnoj razini. U tom smislu, pouzdani izvori već iz 12. st. navode kako se nogomet u Engleskoj igrao rado i masovno, bez obzira na sve krvave nosove i polomljene ekstremitete. Iz tog primordijalnog kaotičnog nogometa, s vremenom će se razviti različiti sportovi s loptom. U prvom redu, ragbi i nogomet, a zatim i odbojka, košarka, rukomet, hokej, vaterpolo, polo itd., s tim da je temeljna logika bila uvijek ista: utjerati loptu u samo srce protivničkog područja, uz sveopće vlastito oduševljenje i očaj protivnika.
Slika 2: različiti oblici nogometa – izvor: en.wikipedia.org
Malo rivalstvo, malo religija…
Već se iz uvodnih povijesnih crtica da primijetiti da je nogomet nešto što ima duboke veze s lokalnim rivalstvima, ponosom i patriotizmom. To je čini se jedna forma humanog rata. Sredstvo za oslobađanje nagomilanih nasilnih fantazija i difuznog agresiviteta. Sve to skupa bez palih glava, ali s pokojim razbijenim nosom, dislociranim ramenom i slomljenom nogom. Oslobađanje od nagomilanih tjeskoba i agresivnosti je vrlo važna društvena aktivnost i zadaća. Francuski kultur-antropolog René Girard ovo ujedno vidi i kao izvornu funkciju religije: društveno opasni bijes svih protiv svih kroz žrtveni obred okrenuti u društveno prihvatljiviji oblik nasilja svih protiv jednog, a kako već rekosmo, engleski nogomet se izvorno i javio tijesno povezan uz kršćanske blagdane i obrede. Ono što bi započelo u crkvi, završilo bi se na nogometnom terenu, pa bi svi zatim sretni i opušteni krenuli natrag svojim domovima… do slijedećeg obreda i slijedeće tekme.
Današnje poimanje nogometa
Danas se najčešće kaže da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. No, bez sumnje, za neke je i najvažnija! Američka komičarka Phillis Diller svojevremeno primijeti da žene ne igraju nogomet zato što im je posve neprihvatljivo da nastupaju stalno u jednim te istim dresovima. Međutim, u međuvremenu su se stvari itekako promijenile. Žene sve češće i gledaju ali i igraju nogomet. Nedavno završeno prvenstvo u Rusiji svjedoči o tolikom porastu popularnosti ovoga sporta, da bi se slobodno moglo početi govoriti i o pravoj nogometnoj psihozi iliti ludilu. A oni rijetki koji to toliko i ne prate, opet su počeli ludjeti jer se tjednima po medijima ništa drugo nije moglo ni pogledati ni pročitati. Brojni autori su do u detalje secirali prvenstvo, ne samo sportski, nego i politički, gospodarski, modno, i kako sve ne… Kao da je nogomet u međuvremenu prerastao u svojevrsnu prvu filozofiju – paradigmični konstrukt po kojem se sve ostale stvari gledaju i misle.
Sigurno je da ovoj igri ne pristupaju svi isto. Puno je njih tu što sve ovo prate samo zato što i drugi prate. Danas bi se to popularno reklo da je oko nogometa stvoren hype. Ipak, pored ovih potonjih puno je onih što nogomet doživljavaju jako duboko, skoro pa filozofski. Legendarni Johan Cruyff u tom smislu reče da je nogomet igra pogreški, pri čemu na kraju pobjeđuje onaj tko ih učini manje. Za nestašnog Ronaldihna nogomet je svojevrsna škola života. Kaže, sve što je naučio o životu, naučio je trčeći s loptom u nogama.
Završit ćemo ipak sa opažanjem Vincea Lombardija – jednog od najtrofejnijih trenera američkog nogometa svih vremena. On reče da je nogomet poput života. On zahtjeva ustrajnost, samoodricanje, naporan rad, žrtvu, posvećenost i poštivanje autoriteta. Da, upravo je takav otprilike nogomet. On na neki način predstavlja slavlje života onakvog kakav jest. Naporan, grub, iscrpljujući, pa čak nerijetko i izluđujući, često nepošten, itekako ovisi o faktoru sreće, a da bi se sve to preboljelo i prošlo mora se raditi timski, surađivati, slušati trenera i kapetana … ali pored svega toga još uvijek divan i uzbudljiv!
U Sarajevu, 31. 7. 2018.
M. B.
