Postoje dvije vrste institucija. Jedne ćemo nazvati institucijama duha. Druge ćemo nazvati institucijama materije. Obje vrste institucija smo tako nazvali imajući na umu ono što kolokvijalno zovemo identitetom. Identitet je temelj prema kojemu se čovjek ravna kada nastoji razumjeti stvarnost. Institucije duha su takve naravi da u bitnom formiraju identitet čovjeka. Institucije duha formiraju identitet. Pomoću institucija duha čovjeka razumijeva stvarnost i svijet oko sebe. Religija je jedna od temeljnih institucija duha koja formira čovjekov identitet i kojom čovjek razumijeva stvarnost. Kršćanstvo je stoga osim što je religija također institucija duha.

Karakteristika institucije duha jest njezina sposobnost da dugotrajno utemeljuje čovjekov pogled na stvarnost i onda kad se sama stvarnost veoma brzo pa i supstancijalno mijenja. Kada govorimo o kršćanskom pogledu na svijet, mi govorimo o kršćanstvu kao instituciji duha koja je formirala kroz stoljeća identitet čovjeka. Religija, a time i kršćanstvo se uklapa u jednu veću cjelinu koja je sastavljena od institucija duha koju nazivamo kulturom. Kultura je dakle identitetska oznaka. Govoriti o Zapadnoj kulturi, Islamskoj kulturi, Kršćanskoj kulturi znači govoriti o identitetu čovjeka kojega je oblikovala institucija duha. Dugotrajnost kulture je plod snage institucije duha u oblikovanju čovjekovog identiteta, a identitet je način razumijevanja stvarnosti.

Institucije materije su institucije kojima čovjek kontrolira stvarnost. Karakteristika institucija materije jest što povremeno služe i za čovjekovo razumijevanje stvarnosti. Temeljna institucija materije danas jest ekonomija. Ekonomija je institucija materije koja kontrolira stvarnost u njezinom ekonomskom i materijalnom smislu, a redovito se nameće i kao jedina institucija koja sebe smatra jedinim ovlaštenim tumačem stvarnosti. Međutim, karakteristika institucija materije jest da iako pokušavaju, nisu kadre izgraditi identitet. Čovjek ide tamo gdje mu je bolje radi ekonomije, i recimo završi u Americi. Za nekoliko desetljeća njegovi potomci osjećat će se Amerikancima i neće smatrati da su Amerikanci zbog ekonomije, nego zbog američkog identiteta koji je institucija duha, a ne institucija materije. Time se dolazi do zaključka da i nacionalna pripadnost odnosno patriotizam spada u institucije duha.

Time dolazimo do ideje kako su temeljne institucije duha danas samo dvije: religija i politika. Institucija materije je samo jedna: ekonomija. Ako ostavimo po strani križ u njegovom teološkom značenju, sukob oko križa na javnom mjestu koji je se pojavio u Bavarskoj, a izgledno i u Italiji je sukob dva temeljna razumijevanja ljudskog identiteta: identitet pripada institucijama duha ili pripada institucijama materije.

Karakteristika institucija duha jest što one nikada nisu neutralne. Ovdje se možemo poslužiti konceptom političkog kojega je razvio njemački politički filozof Carl Schmitt. Prema Schmittu, političko se može definirati kao odnos prijatelj-neprijatelj i temeljna karakteristika koncepta političkog  je ova dihotomija koja omogućava političkom da živi. Za Schmitta ako i neki sukobi počinju kao religiozni, oni na kraju završavaju kao politički sukobi u čijem temelju stoji odnos prijatelj-neprijatelj. Kao kritičar liberalizma Schmitt je smatrao da liberalizam nije politička teorija i da je nemoguća politička liberalna teorija jer se liberalizam temelji na konceptu stroge neutralnosti odbacujući potpuno koncept političkog kako ga je razumio Schmitt. Kao odnos prijatelj-neprijatelj. Jedina institucija koja je iz perspektive institucija duha to jest religije i politike neutralna jest ekonomija kao institucija materije.

Sve ovo gore smo iznijeli da bismo pokušali razumjeti zašto je recimo njemački kardinal Reinhard Marx kritizirao saveznu pokrajnju vladu Bavarske zbog prijedloga da se križ kao simbol identiteta postavi u svim službenim političkim institucijama. I zašto se pojedini talijanski biskupi protive prijedlogu vlade Mattea Salvinia o isticanju križeva na javnim mjestima. Riječ je o dva koncepta kršćanstva. Jedan koncept koji koristi institucija duha, odnosno politika, drugi koncept kojega koristi institucija materije, odnosno ekonomija. Prvi koncept možemo nazvati političkim kršćanstvom koje religiju smatra institucijom duha koja čvrsto i sigurno oblikuje identitet čovjeka. Ukoliko se religija ne zloupotrijebi u političke svrhe, onda se postavljanje križa na javnom mjestu ne može drugačije braniti nego teološkim razlozima koji uključuju pitanje Spasenja, osobe Isusa Krista i ekonomije spasenja shvaćene u kršćanskoj perspektivi. Neki branitelji kardinala Reinharda Marxa smatraju da je ovo razlog zbog čega se on usprotivio prijedlogu vlade Bavarske. Isti razlog se može primijeniti i na Mattea Salvinia i kritiku talijanskih biskupa. Naime, i njemački kardinal i talijanski biskup čini se misle da to nije teološki ispravno staviti križ na javno mjesto.

Međutim, čini se da tu postoji i jedan dodatni problem. Riječ je o konceptu liberalnog kršćanstva, koje nije kršćanstvo apsolutne slobode, nego kršćanstvo neutralnosti. Ako netko od talijanskih biskupa istakne da stavljanje križa na javno mjesto nije kršćanski čin, pitanje se postavlja: je li dotični biskup smatra da je najbolje biti liberalni kršćanin, odnosno neutralan prema križu i njegovom mjestu u javnom prostoru ili je teologija kao znanost po svojoj naravi zapravo neutralna i teologija se ne treba nikada baviti takvim pitanjima jer se odmah pretvara u politiku?

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, odnosno, da je teologija neutralna i treba biti neutralna kada je riječ o postavljanju križa na javno mjesto, onda slijedom stvari teologija se pribraja instituciji materije, ne u smislu zarade i profita, nego u smislu neutralnosti. Ako je odgovor negativan, onda se dolazi do zaključka da teologija nije neutralna znanost i da ona u bitnom pripada institucijama duha, odnosno religiji, ali i politici, a prema Schmittu politika kao institucija duha kao temeljni princip ima odnos prijatelj-neprijatelj. Dakle, je li na kraju teologija neutralna ili to ne može biti?

S jedne strane, političari poput Salvinia ili netko u njihovoj blizini tko prati zbivanja u društvu iako vjerojatno teološki neobrazovani intuitivno naslućuju da budućnost njihovih zemalja ne ovisi samo o instituciji materije, odnosno ekonomiji, nego još više o institucijama duha: religiji i politici. Među one koji su to razumjeli možemo svrstati i Victora Orbana i slične političare koji sve više inzistiraju na tome da su institucije duha jednako važne, ako ne i važnije od institucija materije. U tim okolnostima kršćanska, pa i katolička teologija se nalaze pred dilemom: proglasiti kršćansku i katoličku teologiju neutralnom i time se povući ili proglasiti teologiju temeljnim elementom religije kao institucije duha i ući u sukob oko pitanja treba li nam križ na javnom mjestu ili ne treba? I dok mnogi pitanje križa na javnom mjestu vide isključivo kao pitanje primjene praktičnih političkih zakona o ljudskim pravima, pitanje križa na javnom mjestu je prvorazredno teološko pitanje s velikom dilemom: proglasiti neutralnost teologije kao što je to učinio prema nekima kardinal Marx i neki talijanski biskupi ili proglasiti političkim putem kako teologija, a time i kršćanstvo ne može biti neutralno kao što je to učinila vlada Bavarske i planira uskoro i vlada Italije, jer je kršćanstvo najvažnija institucija duha u neduhovnoj Europi? Ono što se otkrilo sukobom oko križa na javnom mjestu je unutarkršćansko pitanje koje je isplivalo na površinu: je li moguće biti kršćanski i teološki neutralan ili nije po pitanju križa na javnom mjestu? Pitanje križa na javnom mjestu otkrio je i sukob dviju vrsta institucija, institucija duha koje ne mogu biti neutralne i institucija materije koje se trude biti neutralne i oba polazišta se trude biti kršćanska. Dakle, može li i treba li kršćanstvo biti neutralna religija s neutralnom teologijom u pitanju križa na javnom mjestu?

U Sarajevu, 30. 7. 2018.

O. J.