Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.

Dubok udisaj pomjeri cjevčicu koja se svijala prema laktu. Starica otvori oči. Okrene glavu prema prozoru s napola spuštenim roletinama. Vidio se samo sivi zid. Starica duboko udahne. Drugom rukom dohvati neki predmet s dugačkim kablom koji je nestajao ispod kreveta. Pritisne i krevet se pođe pomjerati uz mehaničko zujanje. Krevet se malčice uspravi. Staričino lice bilo je upalo i blijedo, tanka usta pretvorila su se u rez noža, a sive oči bile su duboko uvučene u jagodične kosti, činilo se kao da starica nema oči nego prazne duplje. S malo većim naporom nego inače skloni kosu s čela i obriše ga. Bilo je mokro i znojno, ljepljivo poput smole. Netko pokuca na vrata. Da – promumla starica hrapavim glasom i nakašlje se. Vrata se otvore. U sobu uđe mladić u bijelom mantilu. I kako ste danas – nasmija se i priđe krevetu? Samo čekam umrijeti – bezbojno će starica. Mladić je šutio i nešto gledao oko infuzije i aparata. Pritisnu nekoliko komandi na aparatu. Smijem li malo sjesti s vama – upita on? Zašto ne, ionako već danima nikoga nema – reče starica gledajući tužno u sivi zid kroz prozor. Mladić privuče stolicu do kreveta i sjedne. Starica se okrene i pogleda ga. Ne poznajem vas, vi niste dosad bili – reče ona podozrivo. Ja sam novi doktor, tek sam došao – odvrati on uz osmijeh. Aha – nezainteresirano će starica. Nije bilo potrebe, ionako znam da ću brzo nestati – reče starica. Znam – sućutno će mladić i dodirne joj ruku u koju je bila ubodena infuzija. Starica se nije pomjerala. Nastojim ovih dana sabrati svoj život nešto kao račun na kraju kupnje – progovori starica i okrene se prema njemu. I kakve su cijene – nasmiješi se mladić? Starica se također osmjehne. Bio je simpatičan taj mladi doktor. Svakakve neke su stvari bile visoko procijenjene, a nisu vrijedile ništa i obrnuto, nije bilo fiksnih cijena – osmjehne se starica. Kako ‒ upita on ne puštajući njezinu ruku? Pa recimo kad sam bila na fakultetu upoznala sam jednog krasnog momka s kojim sam mislila da ću dočekati starost i imati obitelj; sav je bio pažljiv, ugodan, pristojan – starica se ponovno osmjehne. I šta je bilo – upita mladić? Mladost – starica će sjetno. Ni jedno nismo bili spremni, a platila sam preveliku cijenu. Trebale su mi godine da se oporavim – reče ona. I dalje – upita mladić? Što dalje – pogleda ga starica? Ima li nešto što ste platili jeftino a dobili jako puno – upita on? Muža – staračka usta joj se razvuku u osmijeh. Upoznala sam ga slučajno, bio mi je odbojan, a na kraju sam se udala za njega i dobila dvije kćerke – nastavi s osmijehom. Uglavnom, nikad ne možeš izračunati što točno i koliko u životu trebaš izvagati i platiti da bi kasnije bio zadovoljan s kupljenim; sve je to poput lutrije – nastavi starica. Život je avantura – prozbori mladić. Na trenutak oboje zašute. Mladić je i dalje držao staričinu ruku. Što je bilo s mužem – prekine šutnju. Umro je prošle godine u jesen – tiho prozbori. Prokleti čovjek rodi se sam i na kraju umre sam, a nitko mu to ne objasni i ne upozori ga ni kad se rađa, ni kada se udaje ni kada djecu rodi – ljutito će starica i stisne mladićevu ruku jače. Možda i nije tako – tiho će mladić sklanjajući joj kosu s čela. Kako nije tako, pogledajte me, imala muža, imala djecu, bila mlada, zdrava, nikad se nisam bavila sabiranjem računa vlastitog života, a vidi me sada!!! Sama, bolesna, umirem, nema djece, muža nema, nitko nema vremena – glasno će starica i zakašlje se. Mladić ustane, podigne joj glavu i dadne joj vode. Ponovno ušute. Tišinu je remetilo staričino uzbuđeno disanje i piskutavi zvuk aparata. Možda se ne rađamo sami i ne umiremo sami – ponovo će mladić. Kad ste se rodili s vama su bili vaša majka, otac, kada ste rasli s vama su bili braća, sestre, školski prijatelji, kada ste se udali s vama je bio vaš muž, vaše kćerke. Možda i niste bili tako sami kako mislite – mirno će mladić. Jesam, sama sam se rodila i sama ću umrijeti, to je sudbina svakog čovjeka pa i mene i vas – nije se dala starica. Okrene glavu. Rekli ste maloprije da pokušavate sabrati životni račun. Kako vam to izgleda, kako se to radi – nastavi on s pitanjem? Starica okrene glavu prema njemu. Pogleda u strop i zamisli se. Ne znam, izgleda poput vožnje cestom dok gledate sve sporedne ceste kojima ste također mogli voziti i onda se okrećete na obje strane i razmišljate kako se neke ceste šire, sigurnije, bolje osvjetljenje, kako su neke mračne, uske, s puno opasnih skretanja i presjecanja. Meni to izgleda kao vožnja jednom cestom koja gleda na bezbroj cesta s obje strane i ne znate kako je mogla vaša vožnja završiti da ste išli nekom drugom – zamišljeno će starica. Ta vožnja nije tako ni loša, samo što jednom kad izabereš cestu ne možeš se vratiti na početak pa izabrati neku drugu. Doduše, s vremena na vrijeme možeš skrenuti malo na drugu, ali se nikad ne možeš vratiti na početak putovanja – nastavi starica. Mogućnosti – reče mladić. Da, život je vožnja cestama s bezbroj mogućnosti od kojih samo jedna postaje stvarna kada je izaberemo – nadoveže se starica. Mladić je i dalje držao njezinu ruku. Je li vam žao zbog vožnje i ceste koju ste izabrali – reče mladić namještajući joj jastuk? Starica ga pogleda. Čudno je to – sjetno će ona okrećući glavu prema prozoru. Koje – upita on? Je li mi žao zbog života kojega sam živjela – pitala je više sebe nego njega? Imala sam dobar život, rekla bih da je bio i ispunjen u onoj mjeri koliko je bilo moguće. Teško da bih izabrala kad bih mogla ga ponovo živjeti da ga živim drugačije … vjerojatno bih izabrala isti život. Mi ljudi smo takvi; biramo sigurne vožnje i dobro osvijetljene ceste ako možemo. Ali… ‒ reče on. Starica ušuti. Ali kad bih mogla izabrati sve bezbrojne vožnje cestom života, ne znam bi li opet na kraju za nečim žalila ili bi mi nešto nedostajalo – reče ona. Kako misliš – nastavi on? Pa recimo ovako – uspravi se. Mladić joj pomogne. Zamislite da sam mogla biti u životu sve što je bilo moguće. Recimo da sam mogla biti poznata glumica, pisac, predsjednica države, majka, supruga. Recimo da sam mogla biti sve ono što sam ikada pomislila ili poželjela biti u životu, ne vidim koji je smisao toga ako bih opet došla na ovo – reče starica  i podigne ruku s iglom u ruci. Mladić je šutio i držao je za ruku. Sad kada razmišljam o životu, zapravo mi se čini besmislenim, jer i ako bih mogla ostvariti bezbroj mogućnosti, sve bi one prestale prije ili kasnije. Mislite neke stvari imaju svoj rok trajanja – reče mladić. Sve ima rok trajanja u životu – starica će mirno. Što ako nešto ne bi imalo rok trajanja – upita mladić i stisne joj ponovno ruku? Što izabrati da nema rok trajanja – upita ga starica? Netko bi izabrao zdravlje, netko život, netko mladost, netko bogatstvo, netko prijateljstvo – nastavi starica. Bilo bi nemoguće odlučiti što izabrati od toga – nastavi ona. Što ako bi se moglo izabrati sve – mladić je pogleda? Kako – starica stisne njegovu ruku? Ljubav – mladić će tiho. Kad sam se udala mislila sam da ta ljubav neće nikada prestati, kad su došla djeca mislila sam da ljubav neće prestati, ali na kraju se sve promijenilo, prestalo i nestalo – reče starica s dozom razočaranja u glasu. Kad sve saberem i oduzmem, isto bi bilo i da sam cijeli život bila sama – nagne glavu i pogleda zid preko puta. Što ako ne bi bilo tako – upita mladić? Je li moguće da ne bude u životu drugačije – uzvrati starica protupitanjem? Možda – reče mladić. I kako bi to izgledalo – upita starica? Mladić zašuti. Zamislite da vozite svim životnim cestama u isto vrijeme i da su sve te ceste stvarne i da sve životne mogućnosti koje zamišljate jesu stvarne i ostvarene. Zamislite da vožnja ne prestaje i da nemate potrebe vraćati se ili žaliti za početkom, jer početka nema. Zamislite da je život vječna vožnja bez početka i kraja gdje nemate potrebu žaliti za propuštenim mogućnostima, jer su sve mogućnosti pred vama ostvarene – nastavi mladić. Da to ne bi bilo loše uopće, ali je nemoguće – rezignirano će starica. Vidjet ćemo – reče mladić. A što s ljubavlju – upita ga starica? Ljubav bi bilo ono što vam omogućuje da vozite svim cestama života, ona bi vas obuhvatila kao dijete, upila bi vas u sebe, ljubav bi bila temelj zbog čega bi bilo moguće da vozite vječno svim cestama života – mladić odvrati. Takav život bio bi zanimljiv – nasmiješi se starica. I ja mislim – mladić se osmjehne i ustane. Starica ga uhvati za ruku. Ostanite još malo – molećivo ga pogleda. Mladić je pomiluje po licu. Moram ići. Ali vidjet ćemo se opet – reče mladić nježno ispuštajući njezinu ruku. Kada – upita ga starica? Uskoro – mladić krene prema izlazu. Kako vam je ime – upita ga starica dok je izlazio? Mladić se okrene i pogleda je. Saznat ćete kada dođe vrijeme za to – izađe i zatvori vrata.

Dvije žene uđu u sobu. Starica je gledala prema prozoru. Starija žena izgledala je poput starice, samo je bila nešto mlađa od nje. Druga je bila jako mlada i ličila je na stariju ženu koja je prilazila krevetu. Starija žena priđe krevetu. Otvorene staričine oči gledale su prema prozoru. Izgledale su kao da nešto željno iščekuju. Starija žena krenu rukom i zatvori staričine oči. Na trenutak sagne glavu i zaplače. Mlađa joj priđe i zagrli je. Starija žena uhvati staričinu mlitavu ruku i poljubi je. Iz ruke ispadne nešto. Mlađa žena se sagne. Bio je to uredno savijen komadić papira. Razmota ga. Uskoro ćeš voziti vječnom cestom ljubavi bez početka i bez kraja. Tvoj anđeo čuvar – pisalo je. Mlađa žena smota papir i vrati ga starici u ruku. Dok je ona vraćala papirić, pored vrata naiđe mladić u bijelom mantilu. Zastane i proviri kroz odškrinuta vrata. Nasmiješi se. Dvije žene se pogledaju u čudu jer im se učinilo da se njihova majka na trenutak  nasmiješila pogledom nekome iza njih. Obje se okrenu prema vratima. Nije bilo nikoga. Pogledaše staricu. Njezine otvorene oči i dalje su gledale prema otvorenom prozoru. Činilo se da se smiješe i nekoga čekaju.

U Sarajevu, 26. 3. 2018.

O. J.