Prenosimo zanimljiv intervju s jednim od najutjecajnijih svjetskih mislilaca današnjice.
Nassim Nicholas Taleb je američki publicist, ekonomist i trgovac, čija ga je knjiga iz 2007. “The Black Swan: The Impact of the Highly Improbable” učinila svjetski poznatim autorom i misliocem. Taleb vjeruje da su gotovo svi događaji koji utječu na tržišta, globalnu politiku i zajedničke živote ljudi potpuno nepredvidljivi. To čini tradicionalnu praksu upravljanja rizicima, koje državne vlasti i tvrtke koriste, beskorisnima. Financijska kriza 2008. samo je osnažila Talebove pretpostavke. Najveći svjetski mislilac prema „The Timesu“, Taleb sebe ne smatra teoretičarom: 19. listopada 1987., dok je burzovni indeks „Dow Jones“ padao za 22,6%, uspio je zaraditi 40 milijuna dolara u trgovinskim zalihama. Nassim Nicholas Taleb u intervjuu za RBK govori zašto poštuje Vladimira Putina, zašto mu se ne sviđaju novinari, i što su njegova očekivanja od Donalda Trumpa.
– Nedavno ste napisali na Facebooku: “Jedno razmišljanje o modernizmu: previsoka stopa mutacije je smrtonosna.” Ovo je učestao strah. Ljudi se boje da useljenici, kulturne transformacije, propadanje tradicionalnih rodnih uloga i druge promjene mogu uzrokovati propadanje zapadne civilizacije. Izražavaju li ove brige ikakvu istinu?
– Sama po sebi, promjena je dobra i neizbježna. Pitanje je kako ćemo se prilagoditi promjenama. Ako se neko društvo ne uspije prilagoditi svijetu koji se neprestano mijenja, osuđeno je na propast. Istodobno, ako se promjena dogodi prebrzo, prilagodba dovodi do nazatka; društvo počinje gubiti sve dobre stvari koje je imalo prije nego što se promjena dogodila. Prije provođenja novih reformi morate se uvijek pobrinuti da su one prethodne bile provedene. Ali najveći problem globalizacije zapravo nema nikakve veze s useljenicima ili odstupanjem od tradicije. Jedno od najvećih razočaranja je da globalizacija nije donijela intelektualnu raznolikost i slobodu mišljenja. Svijet počinje nalikovati centraliziranom sustavu, s društvom podijeljenim u skupove. Umjesto obećanja slobodnog govora, danas imamo totalitarni režim, u kojem morate dijeliti službeno cenzurirana uvjerenja da ne biste bili odstranjeni.
– Drugim riječima, otvoreno društvo ostaje neostvareni san, a živimo u svijetu podijeljenim na čitatelje časopisa New York Times i jednostavne gledatelje Fox News-a?
– Apsolutno! Povijest svjedoči o iznimnim primjerima podjele društva na sukobljene skupine zbog apsurdnih razloga. U Bizantu su se ljudi dijelili u političke stranke – „Plave“ i „Zelene“, a ovo rivalstvo je korijenski izviralo iz suprotstavljenih navijačkih skupina s konjskih trkališta (hipodroma), te su na kraju koristili masakr kao jedini jezik komunikacije jedni s drugima. To je slično kao i kad se sljedbenici različitih religija međusobno usmrćuju zbog nejednakih teoloških stavova. Korijen svih društvenih polarizacija leži duboko usađen u ljudskoj prirodi. No, kada se ovako nešto događa na globalnoj razini, takva polarizacija postaje vrlo opasna. Masovni mediji pri tome igraju veliku ulogu u raspirivanju ovog fenomena.
– “Lažne vijesti” (Fake news) proglašena je riječju godine. Trump je između ostalog dobio izborne glasove jer je promovirao svoju borbu protiv propagande u medijima. Zašto se mediji danas poimaju kao zli?
– Jer oni stvaraju situaciju u kojoj ljudi žive u dva različita svijeta. Na primjer, način na koji CNN pokriva rat u Siriji potpuno je lažan. Shvatio sam to kad sam otišao u Aleppo. Ono što sam vidio svojim očima bilo je drugačije od onoga što sam prethodno gledao na vijestima. Dakle, tko laže? Moje oči ili TV zaslon? Problem je što zapadni novinari danas postaju žrtve jedne intelektualne monokulture. Ako pokušate realno prikazati stvari, bit će te označeni kao “Putinist”, što znači da možete zaboraviti raditi za američke medije. To je inkvizicija našeg vremena kad vas kažnjavaju zbog vašeg drugačijeg mišljenja.
– Postoji uvriježeno mišljenja da mediji uglavnom manipuliraju mišljenjem seljaka i radnika. Međutim, ako uzmemo u obzir CNN, tu imamo i pametnu, educiranu publiku.
– Njihova publika je ono što nazivam “intelektualnim idiotima”. Prava istina je da je onog seljaka vrlo teško obmanuti. Ako tražite da nekoga obmanete, trebao bi ciljati na čitatelja New Yorker-a ili nekog takve vrste. Ta osoba misli: “Ja sam pametan i inteligentan. Znam što se događa na svijetu.” Oni preziru seljake kao nesposobne za kritičko razmišljanje. Međutim, ne razumiju jednu jednostavnu stvar. Stvarni stručnjaci su ljudi koji rade fizički posao, jer njihov posao ima veze sa stvarnim svijetom. Na primjer, vodoinstalater je stručnjak za postavljanje cijevi. Ljudi koji se bave manualnim radom svakodnevno se suočavaju sa stvarnim svijetom, stoga svo vrijeme propituju ustaljena mišljenja i rješenja. Istodobno, obrazovani ljudi obično imaju iracionalne ideje koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Što više vremena i truda uložite u nekakvo proučavanje na makro razini, bez obzira na to je li riječ o globalnoj ekonomiji ili politici, to su veće vaše šanse da završite u “makro-dreku”.
– Zašto je to tako?
– Umjesto da dobivaju informacije iz okolnog svijeta, obrazovana osoba danas to dobiva iz časopisa, društvenih medija, utjecajnih osoba itd. Gubitak dodira sa stvarnošću najveća je groznica našeg vremena. U svojim trgovačkim danima viđao sam proizvođače koji bi nastojali stvoriti kompjuterski generiran kompjuter, i zatim bi očekivali da će se to dogoditi i u stvarnom životu. Najbolji način da takve ljude spustite na zemlju je da ih pitate o njihovom bankovnom računu. Teoretičari rijetko postaju bogati: da bi napravili uistinu pametne odluke, morate biti u dodiru sa stvarnošću. Danas imamo hrpu pseudo-stručnjaka koji misle da su vrlo kompetentni.
– Čini se kako većina ljudi ne pokušava izgraditi jedan kohezivni svjetonazor, ali preferiraju kačiti se na atraktivne ideje. Na primjer, znam puno ljudi koji govore protiv vladinih intervencija u gospodarstvu, ali zalažu se za unaprjeđenje socijalne politike, kao da te ideje međusobne ne proturječe jedna drugoj.
– Ljudi govore u sloganima. Na primjer, neke žene se identificiraju kao feministkinje, ali preferiraju zapošljavati muškarce. Postoje ljudi koji osuđuju rasizam i društvenu nejednakost, ali kada su to posljednji put pozvali pakistanskog taksistu na večeru? Odgovor je “nikad”! To je kao da živiš u dva različita svijeta: propovijedate toleranciju u razgovoru, ali u stvarnom životu izbacuješ imigrante. Ali najgora stvar je kada ovaj dualizam počne ulaziti u politiku. Zašto su moderni političari tako neodgovorni? Zato što su imuni od posljedica vlastitih odluka. U mojoj novoj knjizi, “Skin In The Game”. The Thrills and Logic of Risk Taking “, pišem kako pametno odlučivanje može nastupiti samo kad osoba riskira svoje dobro. Za suvremene političare koji upravljaju nekom zemljom ili čitavim svijetom to je sve poput igranja video igrica: ne riskiraš ništa, pa si onda spreman donositi bijedne odluke.
– Koje prijetnje možemo očekivati u bliskoj budućnosti? Jesmo li na pragu globalne krize ili svjetskog rata?
– Ne mislim da ćemo imati doslovni veliki svjetski rat u doglednoj budućnosti. Određene zemlje i tvrtke uvijek imaju koristi od rata, ali takvih je malo. Zemlje, koje si mogu priuštiti rat, obično ih pokreću na prikriven način.
Dvije najveće globalne prijetnje nemaju nikakve veze s ratovima i ekonomskim problemima. Ono čega se najviše trebamo bojati jest izbijanje neke nove pandemije. Podcjenjujući opasnost, mediji posvećuju vrlo malo pažnje znanstvenim publikacijama o sve većoj otpornosti bakterija na antibiotike ili o posve novim sojevima virusa. S takvim zanemarivanjem, epidemije imaju sve šanse da postanu novi “crni labudovi” (simbolično: nepredvidljivi događaj s teškim posljedicama). Druga prijetnja je neoludizam. Razočarani tehnološkim napretkom, ljudi se pretvaraju u ultrakonzervativce i protivnike znanosti, a tako i društvenih reformi. Ovaj trend danas je osobito snažan u islamskom svijetu.
– A koja bi bila najveća prilika za ne propustiti?
– Pokreti „odozdo“ koji se protive totalitarnom “službeno cenzuriranom mišljenju”. Na primjer, nedavni događaji u Kataloniji. Iako katalonski prosvjednici nisu uspjeli proglasiti neovisnost od Španjolske, oni su veliki primjer izražavanja slobodnog mišljenja koje se razlikuje od državne politike. Trebamo više takvih pokreta jer oni dovode do decentralizacije i daju ljudima priliku da testiraju različite upravne strukture te da odaberu one najbolje.
– U jednom dijelu svoje nove knjige, pravite usporedbu ruskog predsjednika sa šefovima zapadnih zemalja slijedećim riječima: “Gledajući Putina protiv drugih, učinilo mi se da shvaćam kako domaće (i sterilizirane) životinje nemaju nikakve šanse protiv divljeg grabežljivca.” Što vas je natjeralo da to kažete?
– Ja sam libanonski kršćanin, i moj stav prema Putinu većinom je objašnjen tim dijelom moje osobnosti. Kad ne bi bili za Rusiju, kršćani u Libanonu odavno bi već bili mrtvi. Ali, mislim o tome da različite zemlje u konačnici pristupaju sirijskom ratu na posve različite načine. Zapadne su se zemlje približile naznačenom problemu u birokratskom maniru. Birokrati ne brinu o problemu, bez obzira na njegov globalni značaj. Jedino do čega im je uistinu stalo je karijerizam i dobivanje političkih dividendi. Za libanonske ljude to jednostavno znači smrt. Povijest pokazuje da su nacije, vođene takvim birokratima, na kraju uvijek prolazile loše. Mrzeći ravnodušnost zapadnih birokrata, libanonski kršćani uviđaju da Putin doista nešto čini u svezi problema; intervenirao je u sukobu, premda je znao da mu to neće biti dopušteno. Zato libanonski kršćani gledaju na Putina kao na svoga čovjeka.
– Što mislite o Donaldu Trumpu?
– Trump nije predsjednik koji je izabran zbog njegove snažne agende. Ljudi su glasali za njega, nadajući se da će smanjiti ogroman državni aparat; i stvarno je ukinuo određene programe i zakone koje su prethodno bili donijeli lobisti. Budući da je poslovan čovjek, on gleda na zemlju kao veliku tvrtku. To je njegova snaga. On zna gdje se troškovi mogu srezati. Istovremeno, Trumpova međunarodna politika prošla je kroz određenu neugodnu metamorfozu. Prije svojeg predsjednikovanja, Trump je obećao da će se pozabaviti politikom prema Saudijskoj Arabiji, smatrajući tu zemlju glavnim pokroviteljem terorizma. Danas, vidimo, kako Saudijska Arabija i Sjedinjene Države nikad nisu imale bolje odnose.
– U svojoj novoj knjizi, kažete da je stalni posao postao novi oblik ropstva. Ako je to istina, zašto ljudi pristaju na tako nešto? Prije stotinu godina, gubitak posla značio je umiranje od gladi. Danas možete živjeti od naknade za nezaposlene ili jednostavno pronaći manje stresan posao.
– Nakon razgovora s desecima ekonomista, shvatio sam paradoks, da što se uposlenike više plaća, oni se više osjećaju kao robovi. Na taj način poslodavac manipulira zaposlenikom: ako potonji zna da je preplaćen, on će se više bojati izgubiti posao. Dakle, što je neka tvrtka bogatija, to brže njegovi zaposlenici postaju robovi. Dok je ropstvo korisno za bilo koju poslovnu djelatnost, neke tvrtke se neće zaustaviti na bilo čemu kako bi “zarobile” svoje osoblje i otišle toliko daleko da nameću vlastita uvjerenja svojim radnicima.
– Postoji li mogućnost da napredne tehnologije okončaju takvo ropstvo? Na primjer, Uber i Airbnb zamijenili su stalno osoblje s neovisnim izvođačima.
– Postoji ograničen broj industrijskih grana gdje je ova shema moguća. Malo je tvrtki koje mogu raditi oslanjajući se samo na vanjske izvore radne snage. Utjecaj novih tehnologija na društvo je kudikamo precijenjen. Zar smo se prestali viđati ili gledati televiziju usponom društvenih medija? Može li Uber zamijeniti privatne automobile? U SAD-u se danas vodi velika debata o prometnim nezgodama i restrikcijama na privatna vozila. Tijekom posljednjeg posjeta Moskvi, zaglavljivao sam se u zbilja čudovišnim prometnim gužvama, a to se događa usprkos Uberu koji tamo radi u punom zamahu. Nove tehnologije neće riješiti sve naše probleme. Hoće li ljudi zbog Airbnb-a ostaviti svoje stanove i neprestano se kretati svijetom mijenjajući apartmane svakih nekoliko mjeseci? Ne. Od svih tehnologija koje obećavaju promjenu naših života, vjerujem samo u novu energetiku, i to jer je i sam koristim. Moja kuća je potpuno solarna. Osim toga, vozim Teslu.
– Danas mnoge tvrtke, uključujući i one ruske, opsjednute su učinkovitošću. Viši menadžeri uvode nove radne zadatke, a zaposlenici se istovremeno žale na opterećenost beskorisnim zadacima. Zašto se to događa?
– U jednoj varijanti ili drugoj, „Pareto“ pravilo vrijedi za svaku tvrtku: 80% posla se obavlja od strane 20% zaposlenika. Unutar tih 20%, postoji još 20% koji rade 80% posla. Umjesto da izmišljaju nove radne prakse i zadatke, preporučujem tim tvrtkama da se usredotoče na ljude. Moraju pronaći odgovarajuće zaposlenike i dati im više prilika.
O autoru „Crnog labuda“
Nassim Nicholas Taleb rođen je 1960. u Amiounu u Libanonu. Tijekom građanskog rata 1970-ih, on i njegova obitelj su deportirani. U 1980-ima je vodio vodeće pozicije s brokerskim tvrtkama u Londonu i New Yorku. Zatim je osnovao svoj hedging fond „Empirica Capital“. Predavao je na Courant Institutu za matematičke znanosti (New York), London Business School, Sveučilište u Oxfordu, itd. Autor je većeg broja knjiga. Najveću popularnost je doživjela „The Black Swan: The Impact of the Highly Improbable“. Prevedena je na 40 jezika, te je prodana u tri milijuna primjeraka. Godine 2015. Taleb je utemeljio Real World Risk Institute, neprofitnu organizaciju uključenu u razvoj novih praksi upravljanja rizicima.
23. 3. 2018.
Sa engleskog preveo: Mario Bernadić
Izvor:
Izvor (foto): www.steemit.com
