Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume…

Kad kažemo „nečovjek“ tad obično pred očima imamo nekog nemilosrdnog tiranina ili psihopatu bez ikakvog suosjećanja, nekog tko je spreman na najstrašnija i – to – masovna zlodjela.

Međutim, šire od toga uobičajenog kolokvijalnog značenja, riječ „nečovjek“ se može referirati i na neku znatno benigniju, ali nepotpunu ljudsku osobnost, dakle na onoga tko nije čovjek u smislu cjelovite i potpune ličnosti.[1]

Uzmimo u razmatranje jedan jednostavan primjer, premda svaki primjer manje ili više „šepa“. Recimo da svaki čovjek ima nešto što se zove struk; netko širi, neko uži; netko ekstremno širok, a netko ekstremno uzak. Recimo isto tako da se ti ekstremi (za odrasle osobe) prema dostupnim podacima kreću od majušnih 38,1cm (za jednu damu iz Amerike) pa sve do zastrašujućih 270(+)cm (i to za više njih diljem svijeta). Međutim, nikad nije zabilježeno niti će se zabilježiti da neko ljudsko biće ima obujam struka od 0cm. Jer da je netko po svojoj sredini „nula“, onda bi i on sav bio nula, tj. ne bi ni postojao. To je u suštini elementarna matematika … što god da pomnožiš s nulom, rezultat će biti nula.

Moguće da smo s tim uspjelu pogodili i tajnu onog „nečovjeka“. Čovjek je po svojoj prirodi vrlo kompleksno biće. Njega se mora opisivati uz pomoć velikog broja osobina i karakteristika, slično kao što se od njega tijekom života očekuje veći broj tjelesnih i duhovnih kvaliteta. I onda, ako se unutar svih tih parametara potkrade i jedna „nula“, s tim počinje sve padati, pa čak i one moguće brojne prisutne kvalitete. U tom smislu, nekad smo već bili pisali o onoj čudnoj usporedbi Hitlera, Churchilla i Roosevelta. Neki kažu da je Hitler privatno bio dosta kvalitetnija osoba od druge dvojice državnika. Tako se za Roosevelta priča da je bio teški cjeloživotni poltron, manipulator i spletkaroš, Churchill notorni alkoholičar i štošta drugo, a Hitler kao trezvenjak, zakleti nepušač, vegetarijanac i veliki prijatelj životinja. No, ovakve kalkulacije su na kraju ipak osuđene na neuspjeh, jer kad izravno izazoveš najveći ratni sukob u povijesti i pobiješ barem 50.000.000 ljudi, onda si jednostavno zločinac, pa makar privatno bio dobar i krepostan k’o svetac. Kako već rekosmo, što god da pomnožiš s nulom, na kraju nužno dobivaš nulu.

Nedostatak minimuma

Nitko ne može biti u svemu posve dobar i kvalitetan. Nitko ne može biti istovremeno mlad, lijep, zgodan, posve zdrav, neporočan, plemenit, dobar, pametan, jak, mudar, obrazovan, požrtvovan, hrabar, milostiv, iskusan… Rekli bismo, ni ti se to može, niti se treba biti. Ali isto tako, od svakoga se očekuje da barem poštuje i održava neke minimume od spomenutih kvaliteta, jer kako rekosmo, ako se u sve to na kraju upetlja neka nula, i sve drugo bit će nula.

Možda se nule na kraju upravo nerijetko događaju jer se ljudi i ne bave previše potrebnim minimumima. Glede osobne moralne orijentacije, s jedne strane, određuju nas visoki mudrosni i duhovni ideali koji se moraju slijediti, ali koji se nikad u potpunosti ne mogu doseći. S druge strane, čak ispod granica spomenutih minimuma, granicu povlače krivični zakoni. Na primjer, krivični zakon jasno kaže da se ne smije krasti ili ubijati, ali isto tako, on se uopće ne zanima za onu poslovičnu i svakodnevnu nekulturu, neljubaznost, podlost, neiskrenost, nepouzdanost (i štošta drugo) nekih ljudi.

Ovdje imamo posebno na umu sve ono iz domene tzv. „pasivne agresije“. Tako će se danas praktički manje-više svatko požaliti da u svojoj blizini ima barem jednu ovakvu osobu, osobu koja suštinski ne krši bilo kakav zakon, ali je pri tome svejedno „1/1“ jasno da se radi o poprilično zloj i pokvarenoj osobnosti. Naravno, ostaje pitanje koliko je sve to kod nekoga svjesno i namjerno, a koliko bolest, odnosno, poremećaj, ali svejedno, u svakom slučaju radit će se o „ozbiljnom“ kandidatu za nečovjeka.

„Dobri“ neljudi

Kako smo na samom početku rekli, nečovjek ne mora biti netko nužno zao. Čak naprotiv, to može biti i netko poprilično dobar, ali pri tome ipak nepotpun i nekompletan.

Mislim da smo svi barem jednom naletjeli na nekoga takvoga, marljivog, pametnog, samozatajnog čovjeka ili ženu, ali nedovoljno razvijene osobnosti i socijalnih vještina. Nekako, s takvima se ima dojam više kao da si sa strojem, a ne s čovjekom; i zato se s takvima na koncu može radit, ali ne i družit ili još manje živjet.

Mogli bismo tu nabrajati i brojne druge varijante u kontekstu spomenutog „dobrog“ nečovjeka. Tako neki s jednom jedinom ružnom manom uspiju pokvariti svo ono dobro koje učine. Ne mora se tu raditi o nečemu opasnom za druge ljude, nego prije o nečemu jako iritantnom i napornom.

Umjesto zaključka: o važnosti minimuma

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume. Međutim, kako maksimumi kroz život uglavnom izostaju, te ako pri tome ne budemo činili niti one minimume, u tom slučaju onda ne preostaje ništa, tj. prestaje samo ona sablasna i prijeteća nula koja nas čini neljudima. Tko bi rekao, ali iza najdegutantnijih osobnosti počesto se ne skriva zlovolja, nego neostvareni i nedosljedni idealist.

Zato ne propusti nikada pozdraviti se i javiti, ne propusti zahvaliti, ne propusti siromahu barem komad kruha dati … i kad nekome već ne možeš ili ne želiš pomoći, barem nemoj ni odmoći.

U Sarajevu, 20. 1. 18.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

[1] Usp. Hrvatski jezični portal, http://hrvatski.enacademic.com/35395/nečovjek (Stanje: 20. 1. 2017.).