Kad nekoga mrziš u sebi, ti zapravo mrziš dio samog sebe. Ok, taj dio je ugravirao netko drugi, ali on je sada dio nas, dok je „pečat“ tamo negdje vani svoj na svome. Zato, ako već s nekim morate nešto riješiti ili raspraviti, riješite to s „pečatom“, tj. s tom stvarnom osobom, a iznutra nek’ uvijek vladaju harmonija i mir. U protivnom, govorimo o sigurnom putu u neurozu, pa čak i ludilo…

Govorili smo u zadnjem dijelu posljednjeg teksta iz ove rubrike, kao i u nekim ranijim tekstovima o temi morfogeneze ili teorije samoorganizacije života, te o snažnoj pripadajućoj premisi koja nalaže da u prirodi s vremenom konkurenti prvo postaju partneri, koji se s vremenom opet udružuju u posve novi oblik složenijeg života…

Prethodni tekst: http://poptheo.org/kad-porastem-bit-cu/

Međutim, ako već govorimo o naznačenoj teoriji samoorganizacije života, onda je važno istaknuti da se spomenuti veliki evolucijski skokovi događaju poprilično rijetko. Pretpostavlja se, svega osam puta u dosadašnjem tri i pol milijarde (ili čak više) godina dugom razvoju života. S druge strane, ako govorimo o nekoj općenitoj izmjeni utjecaja i asimilaciji među živim, ali i neživim bićima u prirodi, tada možemo sa sigurnošću reći da se sve to događa posvuda i svakodnevno. Vjetrovi oblikuju pustinje, rijeke rezbare planine i stvaraju impresivne kanjone, velika svemirska tijela snažnom gravitacijom privlače i preoblikuju ona manja, s tim da i ta mala tijela – konačno kolidirajući – ostavljaju itekakvog traga na onim velikima. Jednostavno, sve što postoji ostavlja za sobom nekog traga, kao što će i samo biti poprištem tuđih tragova.

Na primjer, kaže se kako čovjek u prirodi zauzima najvišu i samim tim povlaštenu poziciju u prehrambenom lancu, no kao takav on je itekako izložen utjecaju onoga što jede. Istočnjaci na to čak i kažu: „Ono si što jedeš!“ Naravno, ovo je pomalo pretjeran stav, ali i pored toga danas se uzima kao posve sigurno da prehrana ima itekakvog utjecaja u čovjekovom rastu i razvoju. Ljudske rase, kao i specifični rodovi unutar njih se svakako nisu slučajno razvijale kako su se već razvijale. Specifični okoliš, klimatski uvjeti, prehrana, način života … sve je to ostavljalo neke specifične tragove i karakteristike na različitim ljudskim grupama.

Ili drugi primjer u tom smislu: poznato je da su ovdašnji ljudi iz kraških krajeva među najvišima u Europi, pa čak i u cijelom svijetu. Hercegovci, Dalmatinci i Crnogorci, osim solidnoj genetici zbog ove obdarenosti izgledno trebaju zahvaliti i povijesnoj prehrani koja se uvelike bazirala na puri (kukuruznom grizu ili brašnu) i mlijeku. Premda je ova hrana dugo važila kao sirotinjska, pa i im stoga nerijetko nabijala i različite komplekse, ona se u novije vrijeme dokazano pokazala kao optimalna prehrambena kombinacija za razvoj čovjekovih kostiju.

Utisak, otisak i pečat

Kako se mi ovdje uglavnom bavimo humanističkim temama, tako nas u naznačenom kontekstu i više zanimaju međusobni utjecaji psihološko-duhovne prirode.

Krenut ćemo od samog pojma utiska. Bez obzira, na našem jeziku (jezicima), latinskom, engleskom ili njemačkom, svugdje se radi o identičnoj konstrukciji i logici riječi (u-tisak, im-pressionem, im-pression, Ein-druck), dakle, prvo imamo „u“ u svojstvu prefiksa složenog glagola koji u ovom smislu aludira na prodiranje i uvlačenje nečega pod površinu, kao što je to recimo slučaj u glagolima „uvući“, „ušiti“, „udubiti“ ili „urezati“, a zatim imamo neku tlaku, pritisak, presiju…

Mi i uobičavamo reći kako je netko na nas ostavio dobar ili loš utisak; ili isto tako dubok utisak, a poneko opet slab… Također, općenito se kaže da je prvi utisak najvažniji. On se najduže pamti i on je najviše određujući za daljnji razvoj odnosa s nekom osobom.

Svatko koga susrećemo, a osobito oni s kojima se duže zadržimo, ostavljaju nekakav utisak/otisak na nama, tj. u nama. Svaka osoba koju dobro znamo nastavlja u nama egzistirati neovisno o samoj sebe i to u svojstvu sjećanja, koja se opet misaono-imaginacijski mogu oživjeti, tako da s tom osobom možemo proživljavati sasvim nova – naravno – imaginarna iskustva. Tako se u vlastitim mislima i maštanjima s nekim možemo družiti, razgovarati, ali i svađati se, tući, biti intimni i što sve ne, i sve to skupa najčešće na temelju onog prvog utiska, ali i nekih kasnijih posebnih pozitivnih ili negativnih utisaka.

No, što nam god padalo napamet, ne smijemo zaboraviti da ta osoba iz naših misli nije istovjetna onoj stvarnoj koju znamo. Ove dvije osobe svakako imaju neke međusobne veze, ali analoški gledano, ona stvarna osoba se odnosi na imaginarnu otprilike kao što se pečat odnosi na svoj otisak. Otisak je tu kod nas, a pečat tko zna tamo negdje. Otisak je sad naš vlastiti, a pečat će uvijek u manjoj ili većoj mjeri ostati svoj. I stoga nešto jako važno: što god nešto u sebi poželjeli drugim ljudima, ne smijemo zaboraviti da je to naša vlastita želja, koja ostaje u nama, kao što ostaju i oni pripadajući utisci/otisci.

Kad nekoga mrziš u sebi, ti zapravo mrziš dio samog sebe. Ok, taj dio je ugravirao netko drugi, ali on je sada dio nas, dok je „pečat“ tamo negdje vani svoj na svome. Zato, ako već s nekim morate nešto riješiti ili raspraviti, riješite to s „pečatom“, tj. s tom stvarnom osobom, a iznutra nek’ uvijek vladaju harmonija i mir. U protivnom, govorimo o sigurnom putu u neurozu, pa čak i ludilo…

 Izvor (foto): 123rf.com

Pozitiv/negativ

Utisak je po sebi nešto više, tj. dublje od slike. U današnje vrijeme kad pomislimo na otisak pečata, tada pred očima imamo grafiku/sliku koja iza njega ostaje na ravnom papiru. Međutim, u starija vremena, ali i sada u nekim posebnim prilikama, otisci pečata su se stvarali na voštanoj podlozi (vidi gornju sliku). To zapravo i jeste otisak u punom smislu riječi, jer rekli smo da on podrazumijeva prodiranje kroz površinu. I što sad s tim? Pa tamo gdje postoji neko prodiranje nečega, neminovno se susrećemo s postojanjem pozitiva i negativa. Što je na pečatu uzdignuto, to će na otisku biti udubljeno … i obratno. To znači da je otisak istovjetan pečatu, ali na način negativa, tj. na izokrenut način, a to je za nas nemali problem – ako se pri tome vratimo naznačenoj problematici međusobnih utjecaja.

Nije izgleda nimalo čudno što loši ljudi ili barem čistokrvni mediokriteti ponekad znaju ostaviti najbolji utisak, baš kao što oni izvrsni ljudi to ne znaju. Van Gogh za života nije prodao niti jednu sliku, Beethoven se stalno molio Bogu da bude sretan barem jedan jedini dan u životu, a za Sv. Antuna Padovanskog njegova redovnička subraća dugo mislila da je mutav  i zaostao u razvoju.

No, pored ovog paradoksa dobar/loš možda još više pozornosti treba posvetiti problemu krivih očekivanja. Rekli smo, prvi dojam je najvažniji, a on je zapravo po sebi manje-više uvijek naopak. Iza utiska društvene zabavne osobe često se skriva mrzovoljni asocijalni original. Ili, neke nas osobe plaše svojim izgledom, no ako vas netko napadne na ulici, puno je veća vjerojatnost da će vam priteći u pomoć neki ćelavi istetovirani bajker, nego ulickani pristojni tip u markiranom odijelu. Ili još dalje, često se oni koji važe kao „seksi“ osobe na kraju ispostave kao potpuno aseksualni … a i obratno.

Da ne duljimo, mi dobar dio života provedemo natežući onaj „pečat“ da postane kao njegov otisak u nama, a možda bi zapravo trebalo pokušati obratno.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

M. B.