Od prvih ljudi, od Adam i Eve, čovjek je živio u čoporima. Podržavajući svoju primarnu zajednicu, svoje pleme, čovjek je opstao. Lovio je životinje, ubirao plodove zemlje i tako preživio. Gradio je nastambe i prehranjivao svoje potomke. Brinuo se za njih i tako širio svoje pleme. Ključ čovjekovog opstanka je uvijek ovisio o „pružanju ruke drugome“

Kroz stoljeća, čovjek je postao neka izdignuta vrsta, netko tko može vladati, tko može imati dominaciju na Zemlji.

I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!”

(Postanak 1:27-28)

Još u knjizi Postanka Bog reče da se zemlja čovjeku podloži, ali postavlja se pitanje što je to čovjeka nagnalo da drugog čovjeka podloži sebi. Otkud ti čovječe pravo?

Zemlja se napuči, pleme po pleme i nastade ogromno čovječanstvo. Da bi pleme opstalo kroz te vjekove trebalo je pleme čuvati, održavati, dati mu na nekom značaju i činiti sve da se ono zaštiti.

Svjedoci smo da se u prošlosti čovječanstva više radilo na razaranju drugog plemena, nego na očuvanju svoga. Pa tako udari brat na sestru koja ode u drugo pleme. Pa udari brat na brata koji se odmetnu od svoga plemena. I iz dana u dan, iz godinu u godinu, vodili se ratovi, obilježavali granice.

Uzet ćemo samo za primjer Europu. To je kontinent koji se od svoga postanka obilježava, crta. Na kraju mu je bila potrebna i Europska unija, prvotno s ciljem da se zaustave stalni ratovi u Europi. I ako ništa, moramo biti iskreni, bar od tada nema nekih velikih razora, mada i ta granica Europske unije je granica nad granicama.

Sve je tako napeto, iscrtano i samo se živi u strahu gdje će se ponovno netko ocijepiti i svoje pleme jačati.

Toliko smo se trudili biti različiti, iako nas je sve Bog različitima stvorio. Toliko smo se trudili stoljećima razdvajati. Svako pleme je imalo svoje oznake, svoja obilježja. Posebni običaji su bili u svakom plemenu.

Trudili su se naši stari pronaći razlike, ostaviti ih potomcima u nasljedstvo. Gajio se jezik, običaji, a više od svega čuvala se vjera.

Na području Balkana mnogi se nastaniše, pleme do plemena, a sve čovjek do čovjeka. Na vječitom udaru ratova, sukoba. Uvijek na razmeđu Rima i Bizanta, uvijek na granici Istoka i Zapada. Svatko je zadirao u taj Balkan, voljeli su ako ništa bar proviriti ovdje.

„Vidi im šume, vidi im rijeke, vidi im mora, vidi im ruda, vidi im bogatstva, Bog im sve dao…“, sve su to naši okupatori mislili i danas misle. Bog nam sve dao, osim pameti.

Kako koji okupator dođe tako smo ga ugostili, prisilno ili voljno, ali prigrlismo nešto od njih, prošarasmo se kao stari tepih, kao lišće u jesen.

A ono što nas je uvijek držalo na području Balkana je svjesnost da nismo vladari svijeta, već da postoji netko iznad nas. I kao nastojali smo poštovati to da je čovjek mali, svatko izgradi svoje bogomolje, svatko ogradi svoje zemljište, svako se odvoji svojom nošnjom, svatko hoće svoje, ali pod cijenu da drugome i sjeme zatre.

I tako iz dana u dan, iz godinu u godinu, postadosmo društvo s ciljem da dokažemo koliko je onaj drugi drukčiji i kako onaj drugi nas ugrožava.

Prešli smo sve moguće granice, svugdje bili, a iz svoga dvorišta izišli nismo. Ni pleme više nismo. I pleme nam je nestalo. Trudeći se da drugima sjeme zatremo, svoje smo pleme izgubili. Svoje smo zaboravili. Zaboravili smo onu glavnu odliku plemena – biti čovjek i pružiti ruke. Ne jednu, već dvije.

Naši stari su se trudili da se razlikujemo, stoljećima se ratovi vodili pod drugim kapama i drugim zastavama, ali opet kada nagrne nedaća, letjeli su jedni drugima u zagrljaj.

A mi? A mi, generacijo moja?

Gdje nam je nestalo pleme?

Zašto je važnije poprijeko pogledati onoga s križem oko vrata ili nanu u dimijama.

Zašto nam je bitno svađati se i duriti oko tisuće i hiljade, i raspravljati o jezicima. Zašto nam je bitno tko govori tom latinskom riječju, a tko grčkom?

Kako si čovječe tako mali, da braniš tuđe pleme (latinsko ili grčko), a pleme svoga brata razaraš?

Kada si čovječe tako postao pokvaren od pohlepe, pa da sudiš tko je tko po tome čega je gladan, hljeba ili kruha?

A ti? Ti si tako nepismen i mali, pa ne znaš da hljeb i kruh nije isto. I koliko ti je putova u mozgu propalo? Koliko? Kada ti je važnije čega je tvoj brat gladan, nego da je on gladan.

U 21. stoljeću smo ostali bez vode, bez zdravstvene zaštite, bez prava na kvalitetno obrazovanje, ostali smo bez ljudskih prava, bez prava na život, i to samo iz razloga što ništa nismo u rodu plemenu s Poljina. Oni sagradiše svoje nastambe – vile ih nazvaše,  euro na zastavu staviše i svoje pleme ogradiše. Ne ogradama, već osiguranjima i tijelima.

A ti za njihovo pleme navijaš dok tvoje rođeno propada?

Gdje je nestalo pleme? Gdje je nestao čovjek?

I onda, dođeš u situaciju kada si na pragu života i ne znaš što bi, ni gdje bi. Ma bježi, bježi brate. Šuma ti mati, brda se lati.

Zašto, zašto da ostaneš na brodu koji je odavno potonuo? Istina, možda Balkan i njegove plemenske granice još nisu propale u potpunosti, ali brod čovještva je odavno propao.

Odavno je bitno koja ti krv u venama, odavno je bitno kojim jezikom se glasaš, odavno je bitno kojem plemenu pripadaš. Odavno je bitno sve, osim onoga jesi li čovjek.

Pa zašto, zašto da čuvamo mlade na Balkanu, zašto da ih hranimo raskomadanim glistama?

Kad već nemamo plemena, bolje je napustiti brod koji je odavno potonuo.

I možda, možda se nekada i vratimo kada se na Balkanu zavijori bijela zastava čovjeka.

Mada… Je li kome ta zastava došla u nasljeđe?

U Sarajevu, 16. 10. 2017.

B. K.

Izvor (foto): www.novi.ba