Petak, 22 studenoga, 2024

Kontrola je propisana standardizacija očekivanog ponašanja i djelovanja  u određenim uvjetima i prema određenim pravilima. Najvažniji element kontrole je njezina standardizacija.

Prisilni oblici kontrole zahtijevaju stalni nadzor, sredstva, ljude i uvijek postoji opasnost da će se pojedinac ili grupa pobuniti protiv kontrole. Međutim, standardizacija kontrole nakon početnog nezadovoljstva, mlakih protesta ulazi u društvo kao propisani standard bez velikih previranja, društvenih lomova i postavljanja pitanja. Standardizirane oblike kontrole prihvaćamo bez da se pitamo o njihovoj svrhovitosti, nužnosti ili mogućnosti da ih se promijeni ili čak ukine.

Standardizirani oblici kontrole su raznovrsni, no jedan od nama bližih su kamere na različitim mjestima zbog različitih razloga postavljene na svakom koraku kuda prolazimo. Ulice, stanovi, tržni centri, različite institucije nadziru se kamerama. I dok bi možda u nekom drugom vremenu netko i postavio pitanje zašto kamera mora biti na nekom mjestu, kamera je postala standardizirani kontrolor ljudskog života, kretanja, pa i privatnog života bez da se ponekad postavi pitanje zašto je potrebna i mora li biti baš na svakom mjestu kojim se čovjek kreće i prolazi.

Slika 1: CCTV kamera – garant društvene sigurnosti ili rušitelj privatnosti? 

Standardizacija kontrole nastaje otprilike kada se više ne osjeća neugoda i nelagoda zbog pogleda koji prati svaki čovjekov korak i kada se više ne razmišlja o tome da netko promatra svaki korak, grimasu, gestu. Kamera je standardizirani oblik kontrole jer se više ne registrira kao uljez unutar privatnog života, nego kao nužni instrument kontrole čovjeka. Da bi se standardizacija kontrole učvrstila kao opravdana, nije dovoljno ukloniti osjećaj nelagode u čovjeku jer ga se stalno promatra, nego se osjećaj nelagode mora na određeni način pretvoriti u pozitivni osjećaj sigurnosti i zaštite.

Zato se kameru kao standardizirani oblik kontrole ne objašnjava negativnim terminima kao uljez, rušitelj privatnosti, praćenje,  nego pozitivnim terminima  kao zaštita, sigurnost, zaštita građanina, državna sigurnost, obrana granica… Tek kada osjećaj nelagode preraste u pozitivan osjećaj zaštite i sigurnosti, prelazi se na masovnu standardizaciju kontrole kroz prometnice, institucije, škole, granice, aerodrome. U tom osjećaju nelagode koji se standardizacijom kamere kao nužnim sredstvom zaštite i sigurnosti pretvara u pozitivan osjećaj i stav da je apsolutno nužna se krije i određena opasnost jer standardizacija kontrole povremeno izlazi iz vlastitih standardiziranih okvira i zahvaća daleko više i puno dublje nego bi trebala.

Standardizacija kontrole nije stihijski i slučajni događaj, nego ciljani, organizirani i dugotrajni društveni postupak. Njegova je prednost u tome što kada se jedan dio društva stavi unutar standardiziranog oblika kontrole onda nije teško razviti i druge slične oblike standardizacije kontrole i čovjekova ponašanja i djelovanja. Ako je kamera nekada bila samo privilegija državnih granica ili recimo aerodroma kao standardiziranih oblika kontrole, danas je iz tih standardizacija kontrole kamera postala općeprihvaćeni standardizirani oblik kontrole svugdje, pa i u privatnim domovima ljudi. Kamera je samo jedan od fenomena na koji se način kontrola polako ali sigurno standardizirala i pretvorila u općeprihvaćenu normu razumijevanja što je kontrola i na koji način treba kontrolirati čovjeka iako su postojala vremena ne samo kad kamera nije postojala a ipak se živjelo, nego i vremena kad je bilo neprihvatljivo snimati svaki čovjekov pokret i cijeli njegov život jer je čovjek još uvijek kontrolu doživljavao kao određenu nelagodu i neugodu pogotovo kada je riječ o njegovom privatnom životu.

Različiti programi koji čovjeku nude kao objektivnom gledatelju mogućnost da gleda život drugoga u njegovim najintimnijim sferama gdje ni gledatelj ni gledani više ne osjećaju nikakvu nelagodu nego dapače u takvom programu i uživaju, pokazuje na koji način kamera kao standardizacija kontrole od početnog odbijanja i nepovjerenja prelazi u nužni i nezaobilazni oblik razonode suvremenog čovjeka gdje se pitanje nelagode, opravdanja i potrebe takvih oblika kontrole više uopće i ne postavlja nego se slobodno prihvaća i uživa. Ne samo da se prihvaća i uživa nego se i objašnjava kao nužni element društvenog života, ponašanja i djelovanja pa i pokušaj kritike takve standardizacije kontrole nailazi na podsmijeh, čuđenje i stavljanje u kontekst „teorija zavjera“.

Standardizacija kontrole često stavlja na marginu opravdana i utemeljena pitanja o potrebi apsolutne kontrole čovjeka i njegova ponašanja i to se događa jer standardizacija kontrole nije puki društveni eksperiment nego pokušaj da se čovjek u svojoj čovječnosti privoli pa tu i tamo i prisili ne samo da se ponaša i djeluje nego i promišlja prema propisima standardizacije kontrole, a kao mali ali indikativan pokazatelj je to da se pred kamerom čovjek često ponaša onako kako je propisano kontrolnim standardom ponašanja i govorenja, a ne onako kako bi čovjek stvarno mogao i trebao kada se nalazi sam unutar svoja četiri zida gdje su kamere ugašene… valjda…

 

U Sarajevu, 18. 9. 2017.

O. J.

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment