Postoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog – Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. (466.-511.). U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka.

Postoji li Bog? (I. dio)

Jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te da stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Bog, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadnu potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

TESTIS UNUS TESTIS NULLUS

„Jedan svjedok k’o nijedan“! Dakle, već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k’o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba.