Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Na pitanje iz naslova je odgovoriti poprilično lako. Samo treba malo promisliti i sebi posložiti kako se ljudi općenito odnose prema materijalnim stvarima. Pričate li sa svojim TV aparatom ili veš mašinom? Vjerojatno ne pričate, i bolje je da je tako, jer sa stvarima se ne priča. Stvari se posjeduju, stvari se koriste, očekujemo da služe svojoj svrsi i to je to. Kada ne funkcioniraju dobro, čovjek se zna grdno naljutiti. Vjerojatno da ne postoji ljudsko biće koje barem ponekad ne lupi svoj TV, kompjuter ili neki drugi uređaj u trenucima pojave smetnji i otežanog rada. Već rekosmo, od stvari očekujemo da funkcioniraju dobro, a kad funkcioniraju svakako im se nećemo zahvaliti, jer to njima ionako ništa ne može značiti, baš kao što im ne može značiti ni ono što ih ponekad lupimo, pa čak i ako ih malo jače lupimo… E sad, u vezi ovog lupanja ipak nailazimo na jednu razliku. Neki ljudi bolje paze svoje stvari jer žele da im ove dugo služe, a ako već ne dugo, onda barem žele da stvari budu u dobrom stanju kako bi se jednog dana nekome mogle dobro preprodati. Oni drugi ne haju toliko: koriste, habaju, unište i bace. Ali ipak u oba slučaja suština ostaje ista. Stvar je stvar, i ona nije živo biće. Ona je samo posjed koji kod svoga vlasnike ne budi neke posebne moralne osjećaje i obveze.
E sad, možda i najzanimljivija stvar iz domene posjedovanja stvari se javlja s pokušajem otuđivanja istih od strane drugih osoba. To je valjda i jedini trenutak kad stvar postaje prevažna, važnija ponekad čak i od zdravlja i života ljudske osobe. Mnoga zakonodavstva dopuštaju vlasnicima čak da radi očuvanja svoga posjeda na licu mjesta oduzmu lopovu život. Neka druga zakonodavstva ne dopuštaju likvidaciju lopova, ali isti na kraju biva skraćen za pokoji ud. U nekim drugim, opet, lopova se ne smije ni sjeckati ni tuči, ali smije ga se prisilno zadržati do dolaska policije, a ista će ga uz pomoć sudstva (gdje ono postoji) spremiti na robiju. Dakle, u potonjem slučaju, stvar nije veća od života i zdravlja lopova, ali je veća od njegove slobode… I nakon što stvar bude junački obranjena, ona opet postaje samo obična stvar, nešto što se troši i koristi, te nešto što ne uživa bilo kakva prava iz domene prava ljudske osobe.
E sad ako ovakav jedan posjednički odnos pokušamo identificirati u zoni međuljudskih odnosa, pronaći ćemo barem tri zajedničke uznemirujuće karakteristike:
1) Nedostatak komunikacije: Već rekosmo, sa stvarima se ne priča, i ako ste za nekoga samo stvar, ta osoba svakako neće imati potrebu da razgovara s vama nešto puno, a pogotovo ne redovito. Obraćat će vam se samo onda kad joj treba nešto konkretno, i tad će moguće biti čak i vrlo neumoljiva.
2) Nepriznavanje prava na slabost i pogrešku: Ljudski je griješiti, a ljudski je ponekad i biti slab, nervozan, neraspoložen, bezvoljan, mrljav i čupav. Nema nikakvih problema, sve će vam ovo progledati kroz prste netko za koga ste čovjek. No za koga ste stvar, morat će te uvijek biti na visini zadatka i morat će te uvijek služiti svojoj svrsi, tj. neće biti milosti i popuštanja.
3) Posesivnost: Kako već rekosmo, stvari postaju istinski važne tek onda kad postoji mogućnost da budu preotete. Na razini međuljudskih odnosa „posjednik“ će možda biti vrlo grub prema „lopovu“, ali i prema samoj „stvari“. Neki drugi će možda prije nastojati svoju „stvar“ odobrovoljiti, obećavat će joj kule i gradove, obećavat će osobnu promjenu, svašta nešto, ali kad stvar jednom bude vraćena, ona će opet postati samo stvar. Moglo bi se reći da posesivnost po sebi predstavlja osobito žensku slabost. Žene su često sklone pomisliti da su voljene samim tim što je netko prema njima izrazito posesivan. Također, sklone su umisliti da i one same nekog vole samo zato što osjećaju vlastitu posesivnost prema toj osobi. Naravno, posesivnost po sebi može biti dio zrele i duboke ljubavi, ali ona nikad ne može biti cjelina i suština ljubavi.

„Posjednik“ može biti bilo tko
Biti za nekoga stvar po sebi ne spada samo u domenu ljubavnih odnosa. Stvar – isto tako – možete biti i za svog prijatelja, radnog kolegu, osobito za šefa. Međutim, bitno je naglasiti da ljudi u većini slučajeva ne rade ovo svjesno. Mnogi „posjednici“ će u tom smislu čak biti uvjereni da im je ponašanje idealno i uzorno. Stoga će najbolje biti da „stvar“ pokaže svoju osobnost i razumnost, da pokaže da je svjesno i razumsko biće koje osjeća, misli, koje ima svoje vlastite želje i planove kao i dostojanstvo. Ovo je puno bolje i dugoročnije rješenje nego da svoga „posjednika“ pokušate zaplašiti s time da ste vi zapravo jedna vrlo „eksplozivna stvar“. Jer stvar, eksplozivna ili neeksplozivna je i dalje samo stvar i na ovaj način se problem samo produbljuje.

Gdje nema ljudskosti nema ni ljudi
„Dobar dan … Kako si … Jesi li u poslu … Imaš li minutu vremena?“ – Ovako se otprilike obraćaju ljudi prema ljudima. Zanimljivo je da u svim kulturama na svijetu postoji neki oblik službenog pozdrava. Uz to idu i neka uobičajena pitanja o zdravlju i raspoloženju. Još je uzornije ako se pri tome sugovornika upita za njegovo vrijeme, jer možda je čovjek upravo u poslu kojeg mora hitno završiti. „Posjednici“ najčešće i najradije sve ovo preskaču. Oni odmah prelaze na stvar. „Ej, treba mi hitno to i to … Donesi mi ono … Idi i uradi mi ovo!“
Pored svih ovih pojedinačnih incidenata, izgledno je da neljubaznost i nepoštovanje ljudske osobe predstavlja i svojevrsno opće mjesto lokalne kulture i mentaliteta. Zanimljivo je recimo da u našim južnoslavenskim jezicima uopće ne postoji konjuktiv kao zasebni jezični oblik koji služi za izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti i blage zapovjedi. Umjesto konjuktiva se u naznačene svrhe zato uobičajeno krpamo aoristom glagola biti: „Biste li bili ljubazni i učinili mi…“? S druge strane, recimo u njemačkom jeziku konjuktiv ne podrazumijeva samo zasebni glagolski oblik (npr. würden namjesto werden ili hätten namjesto haben), nego i odgovarajuću prateću sintaksu. Na primjer, naznačena blaga zapovijed podrazumijeva da drugoj osobi ne govorite što bi ona u danom momentu trebala raditi nego ono što biste vi uradili da ste na njezinom mjestu (Auf deiner Stelle würde ich so und so machen – Da sam na tvom mjestu, uradio bih to i to). Osobit tabu njemačkog konjuktiva predstavlja zapovjednička forma „ti moraš“. Premda se ovo na njemačkom može izreći, kod njih to važi kao svojevrsna kočijaško-uličarska forma izražavanja. Kulturan Nijemac – s druge strane – nikad nikom neće reći da nešto mora, jer mora se samo umrijeti – zar ne? S druge strane, kod nas se ovo „ti moraš“ smatra najnormalnijom i uzornom međuljudskom komunikacijom: „Kažem ti kao prijatelju, moraš to uraditi kako znaš i umiješ!“ ili „Draga, moraš to učiniti!“ itd. Tko zna, valjda su nam kroz povijest previše i predugo drugi zapovijedali da bi se sada lako mogli toga otarasiti.
Obično se kaže ono da je vrag u detalju, premda je izvorno ova poslovica namjesto vraga spominjala Boga. S par finih riječi i pokojim uljudbenim jezičnim oblikom možemo uistinu popraviti našu svakodnevnu komunikaciju, a samim tim i naše međuljudske relacije i odnose.

U Sarajevu, 31. 1. 2019.
M. B.

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment